Klub "Stara Trešnjevka" održat će 35. godišnju skupštinu dana 13. prosinca 2004. u 18 sati u Domu zdravlja Park stara Trešnjevka, Zvonigradska b.b.
Ivan Vučajnk, predsjednik Kluba
1.10.04
Osluškujući reakcije na novi zakon o nula promila alkohola
Od kada je na snagu stupio novi zakon o nula promila alkohola, shvatila sam, da i nesvjesno pomno slušam što netko u mojoj blizini govori o njemu (možda zato što sam stručni djelatnik kluba liječenih alkoholičara, član Alkohološke škole, suradnik Alkohološkog glasnika i sudionik akcija vezanih uz borbu protiv ovisnosti o alkoholu?). Tako sam, hodajući ulicom, prisluškivala (to danas nije teško, čak je ponekad i nemoguće izbjeći, zbog brojnih korisnika mobitela) razgovor dvoje mladih i čula pitanje: "Piješ li što kad voziš otkako je stupio na snagu novi zakon?" Nisam čula odgovor, ali se može naslutiti, jer je moj prijatelj na ulici odgovorio: "Ni ja!". Ovih sam dana službeno nazočila i stručnom seminaru iz područja koje nema
veze s ovisnostima, pa ni s alkoholizmom (seminar o novostima u hematologiji), a opet je "top" tema svakog koktela, večere i prijateljskog druženja, koji neizostavno prate svaki takav sastanak, bila: "Što piješ?" Nerijetko odgovor: "Sanadera".
To su ime, naime, zajednički dobile sve mineralne vode! Simpatično, zar ne?
Možda ovih mojih nekoliko misli ne bi uopće bile zanimljive da, (bar mene) ne potiču na zaključak, da je novi zakon već na samom početku djelotvoran budući da je uspio potaknuti veliki broj naših sugrađana na razmišljanje o alkoholu, posebno kad voze. Tim više je to značajno jer smo društvo u kojem je visoka tolerancija prema pijenju alkoholnih pića pa i prema vožnji pod blažim utjecajem alkohola (1).
Poželimo da zakon zaživi i potraje i tako pridonese prevenciji problema vezanih uz pijenje alkoholnih pića i razvoj ovisnosti o alkoholu(1)
Prim.dr.sc. Mirjana Marković-Glamočak
veze s ovisnostima, pa ni s alkoholizmom (seminar o novostima u hematologiji), a opet je "top" tema svakog koktela, večere i prijateljskog druženja, koji neizostavno prate svaki takav sastanak, bila: "Što piješ?" Nerijetko odgovor: "Sanadera".
To su ime, naime, zajednički dobile sve mineralne vode! Simpatično, zar ne?
Možda ovih mojih nekoliko misli ne bi uopće bile zanimljive da, (bar mene) ne potiču na zaključak, da je novi zakon već na samom početku djelotvoran budući da je uspio potaknuti veliki broj naših sugrađana na razmišljanje o alkoholu, posebno kad voze. Tim više je to značajno jer smo društvo u kojem je visoka tolerancija prema pijenju alkoholnih pića pa i prema vožnji pod blažim utjecajem alkohola (1).
Poželimo da zakon zaživi i potraje i tako pridonese prevenciji problema vezanih uz pijenje alkoholnih pića i razvoj ovisnosti o alkoholu(1)
1.Golik-Gruber V. Zakon o nula promila ? najhrabriji zakon. Alkohološki glasnik 2004;9:3
Prim.dr.sc. Mirjana Marković-Glamočak
Alkoholizam je bolest
Klub "Novi put" organizirao je u petak, 20. kolovoza 2004. godine, na Trgu Cipelić u Slavonskom Brodu skup pod nazivom "Alkoholizam je bolest, a biti bolestan nije sramota. Obratite nam se, mi znamo kako Vam pomoći!"
Skup je organiziran povodom prvog dana primjene novog Zakona o sigurnosti u prometu, s ciljem informiranja građana o klupskom radu u kojem se provodi liječenje, rehabilitacija i resocijalizacija liječenih alkoholičara i članova njihovih obitelji. Članovi Kluba su građanima predstavili svoj rad i podsjetili na moguće posljedice konzumiranja alkohola sudionika u prometu. Pozvali su sve one koji imaju problema zbog prekomjernog pijenja alkohola, osobno ili nekog od članova obitelji, da se jave u Klub gdje će im se dati informacija o liječenju, pružiti pomoć i podrška. Prolaznicima su dijelili test "Imate li problema s alkoholizmom?" Zagrebačke alkohološke škole.
Pored štanda oblijepljenog plakatima s prigodnim porukama, ljudi su znatiželjno i zainteresirano zastajali. Zanimanju građana za skup značajno je pridonio nastup tajnika Kluba, kantautora Zorana Tomca.
Skup je bio izvrsno medijski popraćen. O njemu je izvijestila Slavonsko-brodska televizija, Radio Slavonija, Radio Brod, Večernji list, Glas Slavonije, Posavska Hrvatska.
Članovi Kluba su s puno entuzijazma odradili zadatak. Ponosna sam na njih. Bilo je to uzbudljivo iskustvo za sve nas!
Dr. Tatjana Bakula-Vlaisavljević,
spec. neuropsihijatar, stručni djelatnik Kluba
Skup je organiziran povodom prvog dana primjene novog Zakona o sigurnosti u prometu, s ciljem informiranja građana o klupskom radu u kojem se provodi liječenje, rehabilitacija i resocijalizacija liječenih alkoholičara i članova njihovih obitelji. Članovi Kluba su građanima predstavili svoj rad i podsjetili na moguće posljedice konzumiranja alkohola sudionika u prometu. Pozvali su sve one koji imaju problema zbog prekomjernog pijenja alkohola, osobno ili nekog od članova obitelji, da se jave u Klub gdje će im se dati informacija o liječenju, pružiti pomoć i podrška. Prolaznicima su dijelili test "Imate li problema s alkoholizmom?" Zagrebačke alkohološke škole.
Pored štanda oblijepljenog plakatima s prigodnim porukama, ljudi su znatiželjno i zainteresirano zastajali. Zanimanju građana za skup značajno je pridonio nastup tajnika Kluba, kantautora Zorana Tomca.
Skup je bio izvrsno medijski popraćen. O njemu je izvijestila Slavonsko-brodska televizija, Radio Slavonija, Radio Brod, Večernji list, Glas Slavonije, Posavska Hrvatska.
Članovi Kluba su s puno entuzijazma odradili zadatak. Ponosna sam na njih. Bilo je to uzbudljivo iskustvo za sve nas!
Dr. Tatjana Bakula-Vlaisavljević,
spec. neuropsihijatar, stručni djelatnik Kluba
Zajednička skupština
Klubovi "Kustošija Centar" i "Gornja Kustošija" iz Zagreba održali su 29. lipnja 2004. godine zajedničku godišnju skupštinu. Nazočilo je 60-ak osoba.
Izvješća dosadašnjih predsjednika Ivana Hustića i Katarine Mužny dopunile su stručne djelatnice klubova dr.sc.dr. Korona Nenadić Šviglin i prof. Sanja Jelić. Među ostalima, prisutne je pozdravila predsjednica HSKLA prim.mr.sc. Vesna Golik-Gruber i skupštinama redovno prisutan dugogodišnji apstinent Zlatko Topalović.
Izabrano je novo rukovodstvo u klubovima i podijeljena su priznanja za apstinenciju članovima Kluba "Kustošija Centar", nakon čega je slijedila zakuska i druženje.
K. M.
Izvješća dosadašnjih predsjednika Ivana Hustića i Katarine Mužny dopunile su stručne djelatnice klubova dr.sc.dr. Korona Nenadić Šviglin i prof. Sanja Jelić. Među ostalima, prisutne je pozdravila predsjednica HSKLA prim.mr.sc. Vesna Golik-Gruber i skupštinama redovno prisutan dugogodišnji apstinent Zlatko Topalović.
Izabrano je novo rukovodstvo u klubovima i podijeljena su priznanja za apstinenciju članovima Kluba "Kustošija Centar", nakon čega je slijedila zakuska i druženje.
K. M.
Sastanak klubova liječenih alkoholičara u radnim organizacijama
U srijedu, 22. rujna 2004. godine, u maloj dvorani restorana ZET-a, na Ljubljanici, održan je zajednički sastanak stručnih djelatnika i predstavnika klubova "ZET-Podsused", "ZET- Ljubljanica" i "Poštar" iz Zagreba, "Petrokemija" iz Kutine, "Rafinerija nafte" iz Siska i "Podravka" iz Koprivnice, a sastanku su nazočili i dr.sc.dr. Zoran Zoričić iz KB "Sestre milosrdnice" te prim.dr.sc. Željko Marinić iz PB "Sv. Ivan". Potreba za održavanjem ovog sastanka proizašla je iz promjena u društvu i nesigurnih vremena za opstojnost tvrtke i radnog mjesta. Tema sastanka je bila "Ideje i način pristupa kluba poduzeću i pojedincu".
U pojedinačnom predstavljanju stručni djelatnici i predstavnici klubova iznosili su svoja iskustva i viđenja suradnje s poslodavcima, ali i probleme na koje nailaze u svom radu. Klubovi rade s članovima po osmišljenim programima, ali nema dovoljno nadgradnje i suradnje s poslodavcima i neposrednim rukovoditeljima. Iako im se nude programi, poslodavci nisu zainteresirani za tu problematiku, njih zanima samo dobit. Radnici, zbog straha za svoje radno mjesto, općenito piju manje i nitko ih od neposrednih rukovoditelja ne prisiljava na liječenje. Periodičnim sistematskim liječničkim pregledima otkrivaju se radnici kojima je mjesto u klubu, ali se tamo ne upućuju. Nedostatna je i suradnja sa službama zaštite na radu i sindikatima.
Uključujući se u raspravu, prim.dr.sc. Marinić naglašava potrebu da se o tome razgovara i predlaže edukaciju radnika zaštite na radu, dr.sc.dr. Zoričić ističe potrebu da se s tim problemom upozna i senzibilizira javnost, a na poslodavce se vrši stalni pritisak. Na kraju sastanka doneseni su sljedeći zaključci:
? suradnja stručnih službi i poslodavstva je nedovoljna
? sindikat štiti radnika, ali nije senzibiliziran za problematiku
? potrebna je destigmatizacija liječenih alkoholičara promjenom naziva kluba
? prema poslodavcima treba nastupati češće, agresivnije i stručnije
? treba izraditi stručnu studiju na financijskoj osnovi i ponuditi je privatnom sektoru
? potrebno je pokrenuti osnivanje zajednice klubova pri radnim organizacijama
Damir Vodopivec,
Klub "Poštar"
U pojedinačnom predstavljanju stručni djelatnici i predstavnici klubova iznosili su svoja iskustva i viđenja suradnje s poslodavcima, ali i probleme na koje nailaze u svom radu. Klubovi rade s članovima po osmišljenim programima, ali nema dovoljno nadgradnje i suradnje s poslodavcima i neposrednim rukovoditeljima. Iako im se nude programi, poslodavci nisu zainteresirani za tu problematiku, njih zanima samo dobit. Radnici, zbog straha za svoje radno mjesto, općenito piju manje i nitko ih od neposrednih rukovoditelja ne prisiljava na liječenje. Periodičnim sistematskim liječničkim pregledima otkrivaju se radnici kojima je mjesto u klubu, ali se tamo ne upućuju. Nedostatna je i suradnja sa službama zaštite na radu i sindikatima.
Uključujući se u raspravu, prim.dr.sc. Marinić naglašava potrebu da se o tome razgovara i predlaže edukaciju radnika zaštite na radu, dr.sc.dr. Zoričić ističe potrebu da se s tim problemom upozna i senzibilizira javnost, a na poslodavce se vrši stalni pritisak. Na kraju sastanka doneseni su sljedeći zaključci:
? suradnja stručnih službi i poslodavstva je nedovoljna
? sindikat štiti radnika, ali nije senzibiliziran za problematiku
? potrebna je destigmatizacija liječenih alkoholičara promjenom naziva kluba
? prema poslodavcima treba nastupati češće, agresivnije i stručnije
? treba izraditi stručnu studiju na financijskoj osnovi i ponuditi je privatnom sektoru
? potrebno je pokrenuti osnivanje zajednice klubova pri radnim organizacijama
Damir Vodopivec,
Klub "Poštar"
"Peti rođendan" Josipa Forauera
U Klub "Nada" iz Kotoribe, prve rujanske subote bilo je izuzetno svečano. Redovita obiteljsko-terapijska subota bila je pretvorena u slavlje. Sasvim opravdano, tako da se za "slatkom trpezom" našlo deset obitelji, klupskih članova i gosti slavljenika. Slavljenik je bio Josip Forauer (57), a s njim je slavila i supruga Blaženka. Oni su toga dana obilježavali pet godina apstinencije od alkohola. U goste su pozvani ljudi koji su njegovoj obitelji, kako je kazao, u vrijeme najdublje alkoholne krize bili potpora, a uz obitelj su i sada, kada ona kroči novim životom - životom bez alkohola. Pozvao ih je da im uz čašu soka i ukusne kolače kaže hvala. Bio je tu mjesni župnik, vlč. Ljuban Škraba, čovjek u kojeg Josip ima veliko povjerenje i koji mu je danas "tiha potpora". Došao je ovamo i autor ovoga napisa, jer je prema Josipovim riječima, bio "otac njegovoj djeci", jer je kao njihov učitelj imao razumijevanja za stanje u obitelji i nemalo puta je njegova riječ bila ona koju je alkohol izbrisao iz tatinih sjećanja, koja zbog toga nije mogla biti izgovorena. Bili su ovdje njihovi kumovi Matulic, Ana i Rok, koji su od prvog trenutka njihovih nedaća imali razumijevanja za obiteljske patnje, a oni su bili ti koji su mu ukazivali na životne pogreške nudeći mu, izlaz iz teškog stanja. Došao je i Mato Matolek iz Zagreba, čovjek koji, iskustvom bivšeg alkoholičara, umnogome pomaže međimurskim i inim klubovima, a nadasve pojedincima, kakav je bio i Josip. Na slavlje su došli i supružnici Šupljika, Gordana i Zvonimir. "Sretan sam što su ti ljudi ovdje jer im danas uspravna hoda i čistih očiju mogu i moram pogledati u oči", govorio je Josip suznih očiju. Bile su to suze radosnice za veliku pobjedu. Kasnije su se one pretvorile u bol i očaj, i to u trenutku kada je "riječima listao" najmračnije stranice svoga života i života svoje obitelji. Pričao je dugo, vrlo dugo, sve vrijeme gledajući u pod, kao dijete koje se srami istine. Možda je i on u tom trenutku osjećao isto. I naše su se oči zacaklile, nešto nam je stalo u grlu, a kako i ne bi, zbog saznanja što je sve jedna mnogočlana obitelj trebala pretrpjeti, i to samo zato jer Josip u dugotrajnoj borbi, tijekom 20 godina, nije uspijevao pobijediti alkoholnu neman. "To je za naše članove veliki događaj jer se oni raduju svakoj novoj godini bez alkohola, pobjedi nad tom godinom, i novom sretnom životu", kazala je tom prigodom Veronika Matotek, stručna djelatnica u klubu. "Drago mi je što je Joža danas snažan čovjek, što mu je obitelj sretna i što je pronašao smisao života", rekao je, čestitajući mu, Ivan Vojvoda, klupski predsjednik, čijim su se čestitkama redom pridružili Zlatica, Nikola, Biserka i gotovo svi koji su te večeri dizali čašu soka za "peti rođendan" Josipa Forauera. Te večeri slavilo se i u dalekoj Engleskoj. Da je to tako, pokazuju pisma potpore koje su s tog otoka uputile kćerke Jasmina, Vesna i Nataša. "Daleko smo od kuće. Daleko da stignemo i čestitamo ti, predaleko da te zagrlimo, od sreće snažno poljubimo i kažemo: Bravo tata! U tvoje ime popit ćemo čašu soka Nazdravlje!" Riječi su iz telegrama koje su nas sve raznježile. Joža je plakao, plakali su svi, i oni koji su pobijedili tu opaku bolest, ali i oni koji su svjedoci njegove ispovijesti, kakve u ovakvim prigodama iznose. Jedna članica kluba je rekla, da Joža ne smije više nikada pognuti glavu. Mora hodati uspravno i ponosno jer je veliki pobjednik i veliki zagovornik alkoholne apstinencije. I doista, Josip Forauer danas ponosno hoda Kotoribom, i ne samo on, ponosna je njegova obitelj, ponosna je njegova druga obitelj koja se zove "Nada". "Ja sam milijunaš bez milijuna, ja sam veliki pobjednik jer sam pobijedio sebe, a pobijediti sebe u svojoj najvećoj boli, najveći je životni dobitak", rekao je ushićeno. Događaju svjedočio,
Mladen Grubić
Mladen Grubić
Iz Kluba "Kašina-Centar"
Prošlo je pola godine od osnutka i početka rada kluba liječenih alkoholičara u Kašini. Danas, kad se sjetimo početka, mogu reći da je bilo zaista teško u Kašini osnovati klub, jer je to sredina u kojoj je nezamislivo da se ne pije alkohol, no upornost se itekako isplatila. Uz podršku stručnjaka iz KB "Sestre milosrdnice" te veliku podršku prim.dr.sc. Željka Marinića, mogu reći da danas u Kašini djeluje klub koji radi odlično. Klub broji 14 članova i 5 članova obitelji. Sastanci se održavaju svake srijede od 17 do 19 sati i mogu reći da je dolazak na sastanke članova kluba i njihovih obitelji zadovoljavajući. Sada, kada ljudi iz Kašine i okolnih mjesta vide i kada su shvatili koliko zaista klub znači i vrijedi za sve koji imaju problema s alkoholizmom, dolaze kod nas i traže pomoć. Još jednom ponavljam, mi smo otvoreni za sve kojima je pomoć potrebna. Članovi kluba aktivni su i izvan sastanka kluba, tako da smo prisustvovali mnogim godišnjim skupštinama od Zagreba, Zagorja, Međimurja do Kutine. Ipak bih htio izdvojiti proslave: 3. godišnja skupština HSKLA, uz obilježavanje 40 godina rada klubova u Hrvatskoj, održana 20. ožujka u Domu za kulturu Trešnjevka i 40-godišnjica osnivanja prvog kluba liječenih alkoholičara u Maksimiru, održana 1. travnja, u Švarcovoj ulici. To su bili nezaboravni trenuci za sve prisutne. Naša stručna djelatnica, diplomirana soc. radnica Suzana Diklić, završila seminar u Klinici za psihijatriju KB "Sestre milosrdnice", "Alkoholizam kao socijalno-medicinski problem", a Franjo Habljak, predsjednik kluba, završio je seminar iz alkoholizma za članove klubova liječenih alkoholičara, odnosno edukaciju za dostručne djelatnike u klubovima "Nauk o obiteljskom životu i radu u klubu liječenih alkoholičara. Aktivni smo i na sastancima Zajednice klubova liječenih alkoholičara Zagreba, tako da možemo zaključiti da je Klub "Kašina-Centar" u ovom kratkom razdoblju svoga postojanja učinio zaista mnogo i da idemo hrabro naprijed.
Uz veliki pozdrav svim klubovima liječenih alkoholičara i svima čitateljima,
Franjo Habljak, predsjednik Kluba
Uz veliki pozdrav svim klubovima liječenih alkoholičara i svima čitateljima,
Franjo Habljak, predsjednik Kluba
Zahvalnica
Veljača 2004. godine, za mene je vrijeme za pamćenje. Već dugo posjećujem godišnje skupštine svih klubova liječenih alkoholičara naše lijepe Hrvatske, no 16. veljače, moj rođendan, a prije toga i Valentinovo, ove ću godine posebno pamtiti. Nazočio sam tridesetoj godišnjici Kluba "Susedgrad" i pred preko stotinjak uglednih članova kluba, gostiju i prijatelja dobio Zahvalnicu za nesebično zalaganje, svestranu pomoć i osobni doprinos u radu kluba. To ću pamtiti dok sam živ. Uvijek kažem, gdje god dođem, u bilo koji klub, da je to i moj klub, ali uz napomenu da je moj matični klub "Centar" u Tkalčićevoj 33, u Zagrebu. U Klubu "Susedgrad" uvijek doživim lijepe trenutke. Sjećam se svoje devetnaeste godine apstinencije, kada me prijatelj Joža pitao je li to apstinencija u kontinuitetu (bez recidiva). Kad je čuo da jest, samo je uzdahnuo. On sada apstinira preko deset godina, ali mu još uvijek poručujem da je klub jedina pomoć, ako mu se, ne daj Bože, što dogodi. Nitko ne bi smio biti tvrdoglav, jer se ne može apstinirati na silu. Treba mijenjati sebe, ne na brzinu, nego polako. U klubu imamo prijatelje, i samo tu si možemo pomoći.
Ovu zahvalnicu dijelim sa svim svojim prijateljima iz klubova naše lijepe Hrvatske, jer znam da su je još mnogi zaslužili. Njima se ponosim, a mene su zadužili da pomažem i dalje. Ako pomognem sebi, pomoći ću i drugima. Jedan gospodin je rekao: "Apstinenti, vi ste junaci svog života". Hvala mu na tome. Zahvaljujem i voditelju skupštine, našem Zdenku, glazbenoj skupini mladih iz crkve, te svim apstinentima od jedne do trideset godina apstinencije, koji su to zaslužili svojim ponašanjem i uzdignute glave primili pohvale.
Još jednom hvala Klubu "Susedgrad". Nastavit ću i dalje raditi ono za što sam dobio zahvalnicu.
Vaš Zlatko Topalović, Klub "Centar"
Ovu zahvalnicu dijelim sa svim svojim prijateljima iz klubova naše lijepe Hrvatske, jer znam da su je još mnogi zaslužili. Njima se ponosim, a mene su zadužili da pomažem i dalje. Ako pomognem sebi, pomoći ću i drugima. Jedan gospodin je rekao: "Apstinenti, vi ste junaci svog života". Hvala mu na tome. Zahvaljujem i voditelju skupštine, našem Zdenku, glazbenoj skupini mladih iz crkve, te svim apstinentima od jedne do trideset godina apstinencije, koji su to zaslužili svojim ponašanjem i uzdignute glave primili pohvale.
Još jednom hvala Klubu "Susedgrad". Nastavit ću i dalje raditi ono za što sam dobio zahvalnicu.
Vaš Zlatko Topalović, Klub "Centar"
Izlet u Zagorje !
Radovao sam se što ću početkom lipnja prisustvovati sastanku Zajednice klubova liječenih alkoholičara Zagreba, koja se tradicionalno održava kod naših prijatelja ? medicinskog osoblja u bolnici u ?Vrapču?. Već dvije godine za redom, zbog svoje nesnalažljivosti, propustio te susrete. Žao mi je zbog toga jer sam se u dva navrata, 1989. i 2001. godine, liječio na VI. odjelu ove bolnice, a prije toga i davne 1974. godine, u Vinogradskoj bolnici. O ovogodišnjem susretu s osobljem i pacijentima terapijske zajednice je već dosta toga napisano, pa ne želim ponavljati. Bojao sam se početka srpnja, kada počinju ljetni praznici, jer se naše aktivnosti u klubovima i Zajednici prorjeđuju, te kao i mnogi apstinenti s kombiniranim poremećajima, mogu pasti u depresiju. Iako su aktivnosti u Klubu ?Pešćenica? raznolike, za sada ne mogu me zadovoljiti, tako da uz predsjednika Marka prisustvujem sastancima Zajednice klubova liječenih alkoholičara Zagreba u KB "Sestre milosrdnice", a posjećujem i gotovo sve godišnje skupštine klubova liječenih alkoholičara. U mjesecu srpnju smo održali sastanak pod uobičajenim predsjedanjem doc.dr.sc. Darka Breitenfelda, a u kolovozu je sastanku prisustvovao manji broj ljudi, a nije bilo ni jednog stručnog djelatnika iz bolnice. Sastanak je, u ležernoj i prijateljskoj atmosferi, vodila naša Dušica. Po prvi puta sam doživio da smo mi, dugogodišnji apstinenti, promjenom stila života i radom na sebi, sposobni rješavati većinu svojih problema, bez pomoći stručnih radnika. Sastanak smo okončali za rekordnih 50 minuta, u lijepom i tolerantnom ozračju, bez velikih formalnosti. Poznato je da neki od sastanci traju prosječno dva do dva i pol sata. Jako su mi nedostajali i sastanci s prijateljima u DZ Trešnjevka i to ?Petkom u 5? i sastanci svakog prvog utorka u mjesecu ?Utorkom u šest?, kada vidim mnoge prijatelje iz klubova. Prilikom mjesečnog sastanka u Vinogradskoj vidio sam da mi nema prijatelja Momčila, pa sam Dmitra pitao za njega. Rekao je da se on ne osjeća dobro pa sam ga dva puta nazvao i upitao za zdravlje. On se tim pozivima jako obradovao.
Jedva sam čekao da dođe mjesec rujan i naše aktivnosti u udruzi ?Petkom u 5?. Opet sam prisustvovao lijepom sastanku, kojeg je otvorila naša prof. Ljubica Uvodić ? Vranić. Prvo nas je vrlo lijepo zabavljao naš nezaobilazni Hasan sa suprugom Mirom čitajući nam svoju humoresku ?Parkiralište?. Od srca smo se svi nasmijali. Domaću zadaću je napravila i naša draga prof. Vlasta. Ona nam je pročitala svoje stilske vježbe o krađi osobnih dokumenata i novaca u tramvaju broj 11, kao i kod stilskih vježbi naših poznatih glumaca Pere Kvrgića i Lele Margitić, i odlasku u policijsku postaju poslije toga. I tu smo se vrlo dobro zabavili. Ali tog dana zabavi još nije bio kraj. Na kraju smo odigrali, na inicijativu prof. Uvodić, i modificiranu psihodramu. Hasan je glumio ulogu kontrolora voznih karata u tramvaju, a mi smo igrali uloge putnika bez karata. Prekrasno smo se zabavili i na kraju još smo diskutirali o značenju psihodrame. Taj dan smo dobro ?napunili baterije? i lijepo se opustili. Vratio sam se kući dobre volje i s poklonom - paketom kave koju je Momčilo namijenio mojoj supruzi, s kojom se ovog ljeta upoznao. Supruga se obradovala i zahvalila na poklonu te mi priopćila da je upravo telefonom doznala od neke kolegice sa Trešnjevačke tržnice gdje radi kao prodavačica da je od gazdarice dobila otkaz. Opet, nakon šest mjeseci, ostajemo samo na mojoj mirovini od 1.650 kuna, dok ona ne nađe neki posao. Iako je jako marljiva i savjesna, već joj je treća poslodavka dala otkaz u posljednje dvije i pol godine. Smirivao sam ju i tješio da to nije kraj svijeta i da će uskoro opet naći posao. Predložio sam joj da ostvarimo njenu ideju da odemo žičarom na Sljeme te se pješke, cestom koja je u izgradnji, spustimo u Zagorje, u Gornju Bistru. Ujutro smo pripremili sendviče, sok i kavu i krenuli, praćeni lijepim vremenom. Spuštajući se trasom ceste, sreli smo mnoge radnike koji tamo rade. Pozdravljali smo ih, kako to čine pravi planinari, a oni su nam odzdravljali. Tu i tamo prošao bi pokoji kamion pun građevinskog materijala i dobro nas zaprašio. Kasnije smo naišli na dio trase koji je bio blatnjav. Uprljanu obuću usput smo oprali na jednom potoku, zatim smo pojeli sendviče i popili kavu i, nakon tri sata laganog hoda, došli smo do autobusa. Čekajući ga, popili smo i kavu s mineralom vodom u mjesnom buffetu, koji se nalazi u sklopu dućana. Ljudi na trasi ceste, mještani i konobarica u buffetu, bili su ljubazni i susretljivi, a čak je i autobus stigao na vrijeme. Ljubazni vozač nam je, umjesto dvije, naplatio samo po jednu zonu vožnje. Žena i ja zadovoljni smo što smo pješke prevalili toliki put, zaboravili smo na sve nedaće. Drveno sjedalo u autobusu bilo mi je udobno kao i tapecirano. Prolazimo kroz Poljanicu Bistransku. Sjećam se posjete godišnjoj skupštini ULA ?Bistra? u siječnju ove godine. Tada sam morao istraživati kako i kojom linijom autobusa doći tamo. Bilo je jako hladno. Kad sam ugledao Zlatka, Damira, Dušicu i još neke, koji su došli zajedno, bio sam presretan. Domaćini su nas lijepo dočekali. Bio sam ugodno iznenađen njihovim radom i podrškom šire zajednice. Skupštinu su svojim prisustvom uveličali predsjednik mjesnog odbora i ravnatelj osnovne škole. O takvoj podršci neki klubovi u Zagrebu mogu samo sanjati. U evociranju tih uspomena već smo prešli veliki dio puta te dolazimo u Zaprešić.
Sjećam se da zbog neke važne obaveze nisam mogao prisustvovati godišnjoj skupštini KLA ?Zaprešić?. Prolazimo kraj Stenjevca. Tu sam ove godine prisustvovao godišnjoj skupštini Kluba ?ZET ? Podsused?, u jednom restoranu na Samoborskoj cesti, i kasnije skupštini Kluba ?Stenjevec? i susreta s predsjednikom, kojeg poznajem iz PB ?Vrapče?. Sjećam se i dviju lijepih skupština Oglednog kluba bolnice ?Jankomir?. Prolazimo kroz Vrapče. U bolnici sam proveo oko osam i pol mjeseci, u dva navrata, 1989. i 2001. Posljednji puta sam tamo boravio šest mjeseci i ?utvrdio gradivo?. Prolazimo kroz Susedgrad. Sjećam i skupštine istoimenog kluba. Nisam se uspio dokraja sjetiti svih detalja, kad smo stigli u Kustošiju i sjećam se skupštine kod naše Katarine. Dolazi Črnomerec i tu je kraj mojim sjećanjima. Vraćam se u stvarnost, "šesticom" putujemo kući. Dolazimo kući ugodno umorni i zadovoljni.
Nakon svega doživljenog, i svakodnevni problemi koje imamo u kući izgledaju mi lakše rješivi !
Božidar Višnjić, član Kluba ?Pešćenica?
Jedva sam čekao da dođe mjesec rujan i naše aktivnosti u udruzi ?Petkom u 5?. Opet sam prisustvovao lijepom sastanku, kojeg je otvorila naša prof. Ljubica Uvodić ? Vranić. Prvo nas je vrlo lijepo zabavljao naš nezaobilazni Hasan sa suprugom Mirom čitajući nam svoju humoresku ?Parkiralište?. Od srca smo se svi nasmijali. Domaću zadaću je napravila i naša draga prof. Vlasta. Ona nam je pročitala svoje stilske vježbe o krađi osobnih dokumenata i novaca u tramvaju broj 11, kao i kod stilskih vježbi naših poznatih glumaca Pere Kvrgića i Lele Margitić, i odlasku u policijsku postaju poslije toga. I tu smo se vrlo dobro zabavili. Ali tog dana zabavi još nije bio kraj. Na kraju smo odigrali, na inicijativu prof. Uvodić, i modificiranu psihodramu. Hasan je glumio ulogu kontrolora voznih karata u tramvaju, a mi smo igrali uloge putnika bez karata. Prekrasno smo se zabavili i na kraju još smo diskutirali o značenju psihodrame. Taj dan smo dobro ?napunili baterije? i lijepo se opustili. Vratio sam se kući dobre volje i s poklonom - paketom kave koju je Momčilo namijenio mojoj supruzi, s kojom se ovog ljeta upoznao. Supruga se obradovala i zahvalila na poklonu te mi priopćila da je upravo telefonom doznala od neke kolegice sa Trešnjevačke tržnice gdje radi kao prodavačica da je od gazdarice dobila otkaz. Opet, nakon šest mjeseci, ostajemo samo na mojoj mirovini od 1.650 kuna, dok ona ne nađe neki posao. Iako je jako marljiva i savjesna, već joj je treća poslodavka dala otkaz u posljednje dvije i pol godine. Smirivao sam ju i tješio da to nije kraj svijeta i da će uskoro opet naći posao. Predložio sam joj da ostvarimo njenu ideju da odemo žičarom na Sljeme te se pješke, cestom koja je u izgradnji, spustimo u Zagorje, u Gornju Bistru. Ujutro smo pripremili sendviče, sok i kavu i krenuli, praćeni lijepim vremenom. Spuštajući se trasom ceste, sreli smo mnoge radnike koji tamo rade. Pozdravljali smo ih, kako to čine pravi planinari, a oni su nam odzdravljali. Tu i tamo prošao bi pokoji kamion pun građevinskog materijala i dobro nas zaprašio. Kasnije smo naišli na dio trase koji je bio blatnjav. Uprljanu obuću usput smo oprali na jednom potoku, zatim smo pojeli sendviče i popili kavu i, nakon tri sata laganog hoda, došli smo do autobusa. Čekajući ga, popili smo i kavu s mineralom vodom u mjesnom buffetu, koji se nalazi u sklopu dućana. Ljudi na trasi ceste, mještani i konobarica u buffetu, bili su ljubazni i susretljivi, a čak je i autobus stigao na vrijeme. Ljubazni vozač nam je, umjesto dvije, naplatio samo po jednu zonu vožnje. Žena i ja zadovoljni smo što smo pješke prevalili toliki put, zaboravili smo na sve nedaće. Drveno sjedalo u autobusu bilo mi je udobno kao i tapecirano. Prolazimo kroz Poljanicu Bistransku. Sjećam se posjete godišnjoj skupštini ULA ?Bistra? u siječnju ove godine. Tada sam morao istraživati kako i kojom linijom autobusa doći tamo. Bilo je jako hladno. Kad sam ugledao Zlatka, Damira, Dušicu i još neke, koji su došli zajedno, bio sam presretan. Domaćini su nas lijepo dočekali. Bio sam ugodno iznenađen njihovim radom i podrškom šire zajednice. Skupštinu su svojim prisustvom uveličali predsjednik mjesnog odbora i ravnatelj osnovne škole. O takvoj podršci neki klubovi u Zagrebu mogu samo sanjati. U evociranju tih uspomena već smo prešli veliki dio puta te dolazimo u Zaprešić.
Sjećam se da zbog neke važne obaveze nisam mogao prisustvovati godišnjoj skupštini KLA ?Zaprešić?. Prolazimo kraj Stenjevca. Tu sam ove godine prisustvovao godišnjoj skupštini Kluba ?ZET ? Podsused?, u jednom restoranu na Samoborskoj cesti, i kasnije skupštini Kluba ?Stenjevec? i susreta s predsjednikom, kojeg poznajem iz PB ?Vrapče?. Sjećam se i dviju lijepih skupština Oglednog kluba bolnice ?Jankomir?. Prolazimo kroz Vrapče. U bolnici sam proveo oko osam i pol mjeseci, u dva navrata, 1989. i 2001. Posljednji puta sam tamo boravio šest mjeseci i ?utvrdio gradivo?. Prolazimo kroz Susedgrad. Sjećam i skupštine istoimenog kluba. Nisam se uspio dokraja sjetiti svih detalja, kad smo stigli u Kustošiju i sjećam se skupštine kod naše Katarine. Dolazi Črnomerec i tu je kraj mojim sjećanjima. Vraćam se u stvarnost, "šesticom" putujemo kući. Dolazimo kući ugodno umorni i zadovoljni.
Nakon svega doživljenog, i svakodnevni problemi koje imamo u kući izgledaju mi lakše rješivi !
Božidar Višnjić, član Kluba ?Pešćenica?
Bili smo u Međugorju i Mostaru
Klubovi liječenih alkoholičara Brodsko-posavske županije ?Novi put?, ?Betanija? i ?Centar? organizirali su, 18.i 19. rujna 2004. godine, dvodnevno druženje u Međugorju uz kratki posjet Mostaru. Kako sam organizatore puta, dr. Tatjanu Bakula-Vlaisavljević i vl. Nikicu Mihaljevića, upoznala još na Seminaru za stručne djelatnike ove godine, s njima sam ostala stalno u vezi i znala za ovaj njihov plan. Nisu me trebali nagovarati. Odmah sam odlučila poći s njima jer sam prepoznala njihovu namjeru: druženje i bolje upoznavanje klubova. Ne želim opisivati tijek puta kao da pišem službeno izvješće, kao ni svoj duhovni doživljaj u Međugorju (ostavit ću to za sebe), već podijeliti s vama, koji ovo čitate, vrijednost druženja klubova, o čemu se često govori, a premalo ostvaruje.
Skupilo se oko šezdesetak sudionika, pretežno članova spomenutih klubova, ali i pridruženi članovi: članovi obitelji (supruge, djeca, čak i jedan djed!), kumovi, prijatelji. Zajedno smo putovali, šetali, posjetili sveta mjesta, molili, a najviše veselili, smijali, kao da se poznajemo godinama. Kako i ne bi kad je s nama bilo toliko jednostavnih, iskrenih, toplih duša, od kojih bih izdvojila Marijana, za kojeg nije postojalo ni jedno mjesto, vrijeme ni doba dana, kad ne bi našao kakvu duhovitu opasku na ono što mi ostali možda ne bismo ni trepnuli. S nama je bio i već mnogima, koji ste nazočili proslavi 40.godišnjice HSKLA, poznat brodski kantautor Zoki, koji je pjesmom i gitarom stvarao još bolju atmosferu, posebno prve večeri, kada smo se u većem broju okupili ispred zgrade u kojoj smo spavali (na slici). Razumjeli smo se bez mnogo riječi, formalnosti upoznavanja, nestale su razlike u dobi, obrazovanju, jesi li član ?sa simptomima? ili ?bez simptoma?. U autobusu, na povratku, dobrovoljci su ispričali svoje dojmove s puta, duhovna iskustva i obogaćenja, a opet je bilo i dosta šala i pjesme. Rastali smo se i otišli svojim kućama, zadovoljni i sretni, obogaćeni novim prijateljstvima, društvenim i duhovnim vrijednostima. Oni koji su zbog rastanka bili tužni, neka ne tuguju. Dogovorili smo se za nova druženja, prvo u Opatiji, gdje planiramo pobratimiti Klub ?Novi put? iz Slavonskog broda i Klub ?Stara Tkalča? iz Zagreba. Bit će prisutni predstavnici obaju klubova i stručni djelatnici.
Još ćemo se bolje upoznati i sigurno dogovoriti o nastavku zajedničkih aktivnosti.
Ako imate slične ideje, nemojte oklijevati! Krenite, nećete pogriješiti! Vidimo se uskoro u Opatiji!
Prim.dr.sc. Mirjana Marković-Glamočak
Klub ?Stara Tkalča?, stručni djelatnik
Skupilo se oko šezdesetak sudionika, pretežno članova spomenutih klubova, ali i pridruženi članovi: članovi obitelji (supruge, djeca, čak i jedan djed!), kumovi, prijatelji. Zajedno smo putovali, šetali, posjetili sveta mjesta, molili, a najviše veselili, smijali, kao da se poznajemo godinama. Kako i ne bi kad je s nama bilo toliko jednostavnih, iskrenih, toplih duša, od kojih bih izdvojila Marijana, za kojeg nije postojalo ni jedno mjesto, vrijeme ni doba dana, kad ne bi našao kakvu duhovitu opasku na ono što mi ostali možda ne bismo ni trepnuli. S nama je bio i već mnogima, koji ste nazočili proslavi 40.godišnjice HSKLA, poznat brodski kantautor Zoki, koji je pjesmom i gitarom stvarao još bolju atmosferu, posebno prve večeri, kada smo se u većem broju okupili ispred zgrade u kojoj smo spavali (na slici). Razumjeli smo se bez mnogo riječi, formalnosti upoznavanja, nestale su razlike u dobi, obrazovanju, jesi li član ?sa simptomima? ili ?bez simptoma?. U autobusu, na povratku, dobrovoljci su ispričali svoje dojmove s puta, duhovna iskustva i obogaćenja, a opet je bilo i dosta šala i pjesme. Rastali smo se i otišli svojim kućama, zadovoljni i sretni, obogaćeni novim prijateljstvima, društvenim i duhovnim vrijednostima. Oni koji su zbog rastanka bili tužni, neka ne tuguju. Dogovorili smo se za nova druženja, prvo u Opatiji, gdje planiramo pobratimiti Klub ?Novi put? iz Slavonskog broda i Klub ?Stara Tkalča? iz Zagreba. Bit će prisutni predstavnici obaju klubova i stručni djelatnici.
Još ćemo se bolje upoznati i sigurno dogovoriti o nastavku zajedničkih aktivnosti.
Ako imate slične ideje, nemojte oklijevati! Krenite, nećete pogriješiti! Vidimo se uskoro u Opatiji!
Prim.dr.sc. Mirjana Marković-Glamočak
Klub ?Stara Tkalča?, stručni djelatnik
Hodočašće u Međugorje
Klubovi liječenih alkoholičara "Centar" i "Novi put" iz Slavonskog Broda te "Betanija" iz Donjih Andrijevaca zajedno su organizirali hodočašće u Međugorje.
Nakon višemjesečnih priprema i prikupljanja donacija, 65 članova klubova, zajedno sa svojim stručnim djelatnicima i gošćom iz Zagreba, prim.dr.sc. Mirjanom Marković-Glamočak, krenuli su 18. rujna na dugo priželjkivano putovanje.
Put u Međugorje potvrdio je koliko je u liječenju alkoholičara i članova njihovih obitelji važna duhovna komponenta. Ljubav, mir, strpljivost, vjernost, radost, prijateljstvo i dobrota plodovi su Duha kojima smo se ovim hodočašćem željeli približiti. Putovanje je, osim toga, bilo poticaj i prilika za opuštanje, druženje, razmjenu iskustava i ideja kako bi rad u klubovima bio bolji i uspješniji. Boravak u Međugorju, susret sa samim sobom, odlazak na Brdo ukazanja, prisustvovanje Svetoj Misi, klanjanju svih se snažno dojmio. Svatko je krenuo na svoje duhovno putovanje...
U povratku smo se nakratko zaustavili u Mostaru. Posjetili smo Stari grad, a pogled na "novi-stari" most i na Neretvu i njezine obale sve nas je ostavio bez daha.
Poslije ručka u Jablanici uslijedio je povratak kući. Mir, sreća i zadovoljstvo zračili su i iščitavali se sa lica svakog hodočasnika i naravno pitanje kada ćemo ponovno na put?
Tatjana Bakula-Vlaisavljević, dr.med.
spec. neuropsihijatar, stručni djelatnik
Nakon višemjesečnih priprema i prikupljanja donacija, 65 članova klubova, zajedno sa svojim stručnim djelatnicima i gošćom iz Zagreba, prim.dr.sc. Mirjanom Marković-Glamočak, krenuli su 18. rujna na dugo priželjkivano putovanje.
Put u Međugorje potvrdio je koliko je u liječenju alkoholičara i članova njihovih obitelji važna duhovna komponenta. Ljubav, mir, strpljivost, vjernost, radost, prijateljstvo i dobrota plodovi su Duha kojima smo se ovim hodočašćem željeli približiti. Putovanje je, osim toga, bilo poticaj i prilika za opuštanje, druženje, razmjenu iskustava i ideja kako bi rad u klubovima bio bolji i uspješniji. Boravak u Međugorju, susret sa samim sobom, odlazak na Brdo ukazanja, prisustvovanje Svetoj Misi, klanjanju svih se snažno dojmio. Svatko je krenuo na svoje duhovno putovanje...
U povratku smo se nakratko zaustavili u Mostaru. Posjetili smo Stari grad, a pogled na "novi-stari" most i na Neretvu i njezine obale sve nas je ostavio bez daha.
Poslije ručka u Jablanici uslijedio je povratak kući. Mir, sreća i zadovoljstvo zračili su i iščitavali se sa lica svakog hodočasnika i naravno pitanje kada ćemo ponovno na put?
Tatjana Bakula-Vlaisavljević, dr.med.
spec. neuropsihijatar, stručni djelatnik
1.9.04
In memoriam Našoj dragoj prof. Veri Bahun
S nevjericom sam primio vijest da je 7. kolovoza 2004. godine nakon duge i teške bolesti prestalo kucati veliko i plemenito srce naše drage profesorice .
U bujici emocija i suza, kroz mene su u trenu prošla sjećanja na moje najteže životno razdoblje, koje sam uz pomoć drage profesorice Vere, gospođe Dragice, dr.. Marinića, dr. Bahuna i njihovih suradnika uspio prebroditi i vratiti se u normalan, trijezan i zdrav život.
Čitav radni vijek, svoju humanost, plemenitost, dobrotu, ljubav i pažnju ugradila je za povratak ljudi u normalan život bez alkohola, na sreću njihovih bližnjih.
Na posljednjem ispraćaju, na zagrebačkom groblju Miroševac, od profesorice se u ime apstinenata oprostio 37?godišnji apstinent Antun Pleše iz Delnica. Njegove riječi zahvale su glasile: ?Svi oni kojima ste pomogli i pokušali pomoći zahvalni su Vam i nose Vas u svojim srcima s dužnim poštovanjem i velikim HVALA.?
Posljednji zbogom uputila joj je njena tiha sjena i odani suradnik, socijalna radnica Dragica Cerovski, koja je između ostalog istaknula ?Vaš plemeniti lik živjet će vječno u srcima svih apstinenata i članova njihovih obitelji diljem lijepe naše, od Osijeka, Požege, Koprivnice, Čakovca, Varaždina, Zagreba, Karlovca, Rovinja, Pule, Rijeke, Splita, Dubrovnika do Raba.?
Draga moja profesorice Vera !
Počivajte spokojno, tiho, mirno i vječno u tišini Miroševačkih breza i čempresa, a dragi Bog neka Vas nagradi za sve dobro što ste učinili za nas i neka Vam je vječna slava i HVALA !
Branimir Šafarek,
Klub ?CENTAR?, Koprivnica
U bujici emocija i suza, kroz mene su u trenu prošla sjećanja na moje najteže životno razdoblje, koje sam uz pomoć drage profesorice Vere, gospođe Dragice, dr.. Marinića, dr. Bahuna i njihovih suradnika uspio prebroditi i vratiti se u normalan, trijezan i zdrav život.
Čitav radni vijek, svoju humanost, plemenitost, dobrotu, ljubav i pažnju ugradila je za povratak ljudi u normalan život bez alkohola, na sreću njihovih bližnjih.
Na posljednjem ispraćaju, na zagrebačkom groblju Miroševac, od profesorice se u ime apstinenata oprostio 37?godišnji apstinent Antun Pleše iz Delnica. Njegove riječi zahvale su glasile: ?Svi oni kojima ste pomogli i pokušali pomoći zahvalni su Vam i nose Vas u svojim srcima s dužnim poštovanjem i velikim HVALA.?
Posljednji zbogom uputila joj je njena tiha sjena i odani suradnik, socijalna radnica Dragica Cerovski, koja je između ostalog istaknula ?Vaš plemeniti lik živjet će vječno u srcima svih apstinenata i članova njihovih obitelji diljem lijepe naše, od Osijeka, Požege, Koprivnice, Čakovca, Varaždina, Zagreba, Karlovca, Rovinja, Pule, Rijeke, Splita, Dubrovnika do Raba.?
Draga moja profesorice Vera !
Počivajte spokojno, tiho, mirno i vječno u tišini Miroševačkih breza i čempresa, a dragi Bog neka Vas nagradi za sve dobro što ste učinili za nas i neka Vam je vječna slava i HVALA !
Branimir Šafarek,
Klub ?CENTAR?, Koprivnica
Posjetili smo park Maksimir i Zoološki vrt
21. 7. 2004. godine
Živimo u Zagrebu, neki od rođenja, neki su nam se pridružili kasnije. Različiti smo, ali vjerujem da ne griješim, kad mislim da ga svi koji u njemu živimo ne poznamo dovoljno a još manje koristimo ljepote koje nam naš Zagreb pruža. Nije to samo osobina članova Kluba ?Stara Tkalča?, ali kako mi prvenstveno razmišljamo i brinemo o našim aktivnostima i kvalitetnom korištenju slobodnog vremena, donijeli smo odluku da ovo ljeto svakako posjetimo neko mjesto u našem gradu, obogatimo svoje znanje i uvjerimo se u ljepote koje nam pruža.
Odluka je bila: Zoološki vrt u sklopu zagrebačkog parka Maksimir. Ne bih bila iskrena da ne spomenem da je to moja davna, neostvarena želja jer se isto ubrajam u rođene zagrepčane koji nisu godinama bili u tom krasnom dijelu našeg grada.
Uz veselje da ću konačno ostvariti svoju, sad već dugogodišnju želju, sumnjala sam da će izlet uspjeti. Bilo je izrazito vruće i sparno, živa se na termometru popela do zavidnih 35? C!
Krenula sam ranije da kao začetnik i organizator ove ideje, dočekam hrabre pojedince. No, nisam bila prva. Dočekao me još hrabriji i uporniji g. Momčilo Hinić, čak s kišobranom -za svaki slučaj. Nije uzalud bio zaposlenik ZET-a gdje je izvježbao točnost a istu utvrdio u klubu "ZET Podsused" i na sastancima ?Petkom u pet?. Postepeno su nam se pridružili i ostali. Bili su to članovi našeg kluba te članovi ?Petka? a izlet nam je uljepšala i naša predsjednica HSKLA prim.mr.sc.Vesna Golik-Gruber u pratnji unučice. Broj prisutnih zaokružio se na deset. Tu je bila i uvijek spremna na druženje, raspoložena i duhovita prof. Ljubica Uvodić-Vranić, koja je, ugledavši djetešćce, rekla: ?Evo nam treće generacije alkohologa?! Da li je pogodila, pokazat će budućnost, no svakako nas je podsjetila na naše dane bezbrižnog djetinjstva kada smo u pratnji starijih dolazili ovamo. Bila sam malo žalosna jer nam se nije pridružio ni jedan član ostala dva kluba Centra, ?Centar? i ?Tkalča?.
Stari zagrebački park Maksimir je hrvatski pejzažni park, utemeljen još davne 1794. godine.
Bogat je brojnim biljnim i životinjskim vrstama. Nekad ih je bilo preko tri stotine, danas je očuvano svega pedesetak, među kojima su hrast kitnjak, jasen i bukva. Tu je i pet maksimirskih jezera, prostrane livade te nekoliko spomenika kulture kao što je portal na ulazu (vidi sliku), vidikovac, švicarska kuća, paviljon jeke...
U južnom dijelu ovog parka je Zoološki vrt, vrlo privlačan, mada ne velik. To je bio naš glavni cilj. Najprije smo mostićem prešli na mali otok, potom preko sljedećeg mosta na nešto veći otok gdje nas je dočekala kolekcija ptica, potom ostale životinje: lav, tigar, ris, zebre, slonovi...Tu se nalazila i Tropska kuća koja je za mene, a mislim i za mnoge druge, bila novost. Trećim mostićem došli smo do glavnog dijela zoološkog vrta gdje nas je dočekao nilski konj, koze, jeleni, zebre. Svima zanimljivi i vrlo aktivni bili su majmuni kojima nikad nije dosadno a ni nama promatrajući ih. Neumorni su u svojim akrobacijama, neobičnim skokovima i ponekad nezamislivim položajima na granama u kojima nas dočekuju. Promatrajući životinje razgovarali smo međusobno, ispričali pokoji vic ili dosjetku. Nismo ni primijetili da i vrijeme polako odmiče, a noge su sve umornije. Zato smo odlučili naš izlet završiti uz osvježenje u restoranu uz morske lavove. Njihova rika koja je upozorenje da žele još koju ribicu, prekidala je načas naš razgovor koji bi još potrajao da se i Zoološki vrt ne zatvara.
Zato smo nešto prije 20 sati krenuli prema izlazu, zadovoljni, puni emocija i novih spoznaja o našem zagrebačkom Zoološkom vrtu koji stalnim preuređivanjem, dovođenjem novih vrsta životinja i uvođenjem novih sadržaja stvarno postaje članom europskih i svjetskih obitelji zooloških vrtova.
Poželimo svim stanovnicima Zoološkog vrta mnogo novih posjetitelja kojima će uljepšati dan a nama ostati u trajnom sjećanju i upozorenje da nikada ne treba odustati čak ni od izleta u ovakvim danima. I na ovaj način smo dokazali da možemo biti složni, disciplinirani, odgovorni o čemu neprestano govorimo a ovakvim djelima i dokazujemo.
Vidimo se na nekom od sljedećih izleta - pridružite nam se, zajedno nam je ljepše!
Prim.dr.sc.Mirjana Marković-Glamočak,
stručni djelatnik Kluba ?Stara Tkalča?
Živimo u Zagrebu, neki od rođenja, neki su nam se pridružili kasnije. Različiti smo, ali vjerujem da ne griješim, kad mislim da ga svi koji u njemu živimo ne poznamo dovoljno a još manje koristimo ljepote koje nam naš Zagreb pruža. Nije to samo osobina članova Kluba ?Stara Tkalča?, ali kako mi prvenstveno razmišljamo i brinemo o našim aktivnostima i kvalitetnom korištenju slobodnog vremena, donijeli smo odluku da ovo ljeto svakako posjetimo neko mjesto u našem gradu, obogatimo svoje znanje i uvjerimo se u ljepote koje nam pruža.
Odluka je bila: Zoološki vrt u sklopu zagrebačkog parka Maksimir. Ne bih bila iskrena da ne spomenem da je to moja davna, neostvarena želja jer se isto ubrajam u rođene zagrepčane koji nisu godinama bili u tom krasnom dijelu našeg grada.
Uz veselje da ću konačno ostvariti svoju, sad već dugogodišnju želju, sumnjala sam da će izlet uspjeti. Bilo je izrazito vruće i sparno, živa se na termometru popela do zavidnih 35? C!
Krenula sam ranije da kao začetnik i organizator ove ideje, dočekam hrabre pojedince. No, nisam bila prva. Dočekao me još hrabriji i uporniji g. Momčilo Hinić, čak s kišobranom -za svaki slučaj. Nije uzalud bio zaposlenik ZET-a gdje je izvježbao točnost a istu utvrdio u klubu "ZET Podsused" i na sastancima ?Petkom u pet?. Postepeno su nam se pridružili i ostali. Bili su to članovi našeg kluba te članovi ?Petka? a izlet nam je uljepšala i naša predsjednica HSKLA prim.mr.sc.Vesna Golik-Gruber u pratnji unučice. Broj prisutnih zaokružio se na deset. Tu je bila i uvijek spremna na druženje, raspoložena i duhovita prof. Ljubica Uvodić-Vranić, koja je, ugledavši djetešćce, rekla: ?Evo nam treće generacije alkohologa?! Da li je pogodila, pokazat će budućnost, no svakako nas je podsjetila na naše dane bezbrižnog djetinjstva kada smo u pratnji starijih dolazili ovamo. Bila sam malo žalosna jer nam se nije pridružio ni jedan član ostala dva kluba Centra, ?Centar? i ?Tkalča?.
Stari zagrebački park Maksimir je hrvatski pejzažni park, utemeljen još davne 1794. godine.
Bogat je brojnim biljnim i životinjskim vrstama. Nekad ih je bilo preko tri stotine, danas je očuvano svega pedesetak, među kojima su hrast kitnjak, jasen i bukva. Tu je i pet maksimirskih jezera, prostrane livade te nekoliko spomenika kulture kao što je portal na ulazu (vidi sliku), vidikovac, švicarska kuća, paviljon jeke...
U južnom dijelu ovog parka je Zoološki vrt, vrlo privlačan, mada ne velik. To je bio naš glavni cilj. Najprije smo mostićem prešli na mali otok, potom preko sljedećeg mosta na nešto veći otok gdje nas je dočekala kolekcija ptica, potom ostale životinje: lav, tigar, ris, zebre, slonovi...Tu se nalazila i Tropska kuća koja je za mene, a mislim i za mnoge druge, bila novost. Trećim mostićem došli smo do glavnog dijela zoološkog vrta gdje nas je dočekao nilski konj, koze, jeleni, zebre. Svima zanimljivi i vrlo aktivni bili su majmuni kojima nikad nije dosadno a ni nama promatrajući ih. Neumorni su u svojim akrobacijama, neobičnim skokovima i ponekad nezamislivim položajima na granama u kojima nas dočekuju. Promatrajući životinje razgovarali smo međusobno, ispričali pokoji vic ili dosjetku. Nismo ni primijetili da i vrijeme polako odmiče, a noge su sve umornije. Zato smo odlučili naš izlet završiti uz osvježenje u restoranu uz morske lavove. Njihova rika koja je upozorenje da žele još koju ribicu, prekidala je načas naš razgovor koji bi još potrajao da se i Zoološki vrt ne zatvara.
Zato smo nešto prije 20 sati krenuli prema izlazu, zadovoljni, puni emocija i novih spoznaja o našem zagrebačkom Zoološkom vrtu koji stalnim preuređivanjem, dovođenjem novih vrsta životinja i uvođenjem novih sadržaja stvarno postaje članom europskih i svjetskih obitelji zooloških vrtova.
Poželimo svim stanovnicima Zoološkog vrta mnogo novih posjetitelja kojima će uljepšati dan a nama ostati u trajnom sjećanju i upozorenje da nikada ne treba odustati čak ni od izleta u ovakvim danima. I na ovaj način smo dokazali da možemo biti složni, disciplinirani, odgovorni o čemu neprestano govorimo a ovakvim djelima i dokazujemo.
Vidimo se na nekom od sljedećih izleta - pridružite nam se, zajedno nam je ljepše!
Prim.dr.sc.Mirjana Marković-Glamočak,
stručni djelatnik Kluba ?Stara Tkalča?
Klub "Susedgrad"
Dana 11. srpnja 2004. članovi Kluba liječenih alkoholičara ˝Susedgrad˝, njihove obitelji te gosti iz drugih klubova uputili su se na zajednički izlet.
Jutarnjim okupljanjem na parkingu ispred Kluba ˝Susedgrad˝ započelo je ovo zajedničko druženje. Kako je sve teklo po planu, i svi su se pojavili na vrijeme, krenuli smo autobusom prema Hrvatskom zagorju.
Ne možemo reći da je vrijeme bilo idealno, ali nam ni u kom slučaju nije moglo pokvariti doživljaj ove zajedničke nedjelje. Imali smo na raspolaganju dobar autobus i tolerantnog vozača i sve je proteklo u najboljem redu.
Prva stanica bio je Varaždin. Za razgledavanje smo imali punih sat i pol vremena. Na raspolaganju nam je bio centar Varaždina i njegove znamenitosti, te Varaždinsko groblje. Naravno, bilo je i onih koji su svoje vrijeme iskoristili za laganu šetnju parkom i kavicu u obližnjem kafiću. Nakon Varaždina, uputili smo se prema Čakovcu.
Tamo smo također imali priliku razgledati centar grada i neke njegove znamenitosti. Nažalost, tu nas je vrijeme malo iznenadilo, počela je padati kiša pa nas je većina odlučila potražiti skrovište ispod velikih suncobrana kafića smještenog u centru.
Bez obzira na vrijeme, i dalje smo svi bili raspoloženi.
Neke ni kiša nije uspjela omesti, pa su u glavnom parku, na dječjim ljuljačkama, zaigrali partiju bele u kojoj su neki dobivali, a drugi, naravno, gubili. Nakon obilaska Čakovca je kiša prestala.
Zatim smo se uputili prema obližnjoj Gornjoj Dubravi, koja nam je bila odredište. Ugodno smo se smjestili u ˝Štefovoj kleti˝. Kako smo svi bili poprilično gladni, veselila nas je sama pomisao da smo stigli na odredište i da ćemo uskoro kušati prava međimurska jela. Krenuli smo s juhicom, iza koje je slijedila kuhana govedina s hrenom, zatim pohana piletina, svinjsko pečenje, riža, hajdina kaša i nekoliko vrsta salata. Uz takav meni se, naravno, očekuje i nešto slatko, pa su se na stolu našli štrudli od jabuka i sira. Budući da je sokova bilo u neograničenim količinama, mislim da nitko nije ostao žedan. Nakon finog ručka slijedila je živa glazba, koju je većina čekala s nestrpljenjem?
Svi smo se dobro zabavili.
Zaključak: za dobru zabavu i druženje potrebna je dobra volja i dobro društvo, ali ne i čašica C2H5OH.
N. B
Jutarnjim okupljanjem na parkingu ispred Kluba ˝Susedgrad˝ započelo je ovo zajedničko druženje. Kako je sve teklo po planu, i svi su se pojavili na vrijeme, krenuli smo autobusom prema Hrvatskom zagorju.
Ne možemo reći da je vrijeme bilo idealno, ali nam ni u kom slučaju nije moglo pokvariti doživljaj ove zajedničke nedjelje. Imali smo na raspolaganju dobar autobus i tolerantnog vozača i sve je proteklo u najboljem redu.
Prva stanica bio je Varaždin. Za razgledavanje smo imali punih sat i pol vremena. Na raspolaganju nam je bio centar Varaždina i njegove znamenitosti, te Varaždinsko groblje. Naravno, bilo je i onih koji su svoje vrijeme iskoristili za laganu šetnju parkom i kavicu u obližnjem kafiću. Nakon Varaždina, uputili smo se prema Čakovcu.
Tamo smo također imali priliku razgledati centar grada i neke njegove znamenitosti. Nažalost, tu nas je vrijeme malo iznenadilo, počela je padati kiša pa nas je većina odlučila potražiti skrovište ispod velikih suncobrana kafića smještenog u centru.
Bez obzira na vrijeme, i dalje smo svi bili raspoloženi.
Neke ni kiša nije uspjela omesti, pa su u glavnom parku, na dječjim ljuljačkama, zaigrali partiju bele u kojoj su neki dobivali, a drugi, naravno, gubili. Nakon obilaska Čakovca je kiša prestala.
Zatim smo se uputili prema obližnjoj Gornjoj Dubravi, koja nam je bila odredište. Ugodno smo se smjestili u ˝Štefovoj kleti˝. Kako smo svi bili poprilično gladni, veselila nas je sama pomisao da smo stigli na odredište i da ćemo uskoro kušati prava međimurska jela. Krenuli smo s juhicom, iza koje je slijedila kuhana govedina s hrenom, zatim pohana piletina, svinjsko pečenje, riža, hajdina kaša i nekoliko vrsta salata. Uz takav meni se, naravno, očekuje i nešto slatko, pa su se na stolu našli štrudli od jabuka i sira. Budući da je sokova bilo u neograničenim količinama, mislim da nitko nije ostao žedan. Nakon finog ručka slijedila je živa glazba, koju je većina čekala s nestrpljenjem?
Svi smo se dobro zabavili.
Zaključak: za dobru zabavu i druženje potrebna je dobra volja i dobro društvo, ali ne i čašica C2H5OH.
N. B
Tko to tamo pjeva?
Polazak u 8,30 sati. Ne čekamo nikoga! Pravac: Varaždin-Čakovec-Gornja Dubrava. Izlet edukativno-zabavnog karaktera, s naglaskom na zajedničkom druženju klubova liječenih alkoholičara Zagreb?Zapad, okupio je članove šest klubova sa zapadnog dijela grada, i to na inicijativu i u organizaciji Kluba ?Susedgrad?, koja je besprijekorno provedena zahvaljujući Dragecu Čegiru i njegovoj supruzi Marici Čegir.
Ni najhladniji dan u zadnjih 50 godina za ovo doba godine, koji je osvanuo baš te nedjelje, nije mogao pokvariti veselu atmosferu i odlično raspoloženje u punom autobusu, uz dobru glazbu. Točno prema rasporedu krenuli smo prema Varaždinu. Vozili smo se novom autocestom, šaleći se i komentirajući samu izvedbu auto ceste, koja je, usput rečeno, vrlo udobna za vožnju i relativno dobro opremljena, pa pruža određeno zadovoljstvo pogleda na ovaj dio naše domovine. Stigavši u Varaždin, imali smo dva sata na raspolaganju za razgledavanje. Svatko je odabrao po svom nahođenju. Neki su obišli čuveno varaždinsko groblje, neki u muzej, neki uži centar grada i glavni trg, koji je pretvoren u pješačku zonu i, kako se može vidjeti po fasadama, brižljivo uređivan. Ono što nas je posebno oduševilo bilo je cvijeće, obješeno u košarice na svakom stupu javne rasvjete. Grad je izuzetno čist i uredan, jednom riječju - ponos Varaždinske županije.
I djeca su došla na svoje, igrajući se u velikom parku loptom i balonima. Točno u 11 sati, po dogovoru, krenuli smo dalje prema Čakovcu, kojeg su prekrili tamni oblaci. Na dolasku u Čakovec su nas dočekale prve kapi kiše. Svi smo se instinktivno odmah uputili u Perivoj Zrinskih koji dominira centrom grada.
Lagana grupna šetnja perivojem za starije, tobogani i klackalica za klince, i dvije partije bele na brzinu, tek da se osluhne puls kartaša iz prijateljskih klubova, brzo su potrošili vrijeme namijenjeno Čakovcu. Ponovo smo disciplinirano sjeli u autobus i zaputili se prema Gornjoj Dubravi (u smjeru Štrigove i Željezne gore), na odredište u kojem je unaprijed bio dogovoren ručak i provođenje popodneva uz živu glazbu, pjesmu, ples i druženje. Uz obilan ručak posluženi su sokovi, mineralna voda i kava, a vlasnici restorana se nisu mogli načuditi kako je moguće da se ljudi tako dobro zabavljaju bez alkohola, u čemu nam se pridružio i bend koji, kako kažu, već dvije godine ne konzumira alkohol.
Uz pjesmu, priču, ples, karte, igru i šalu vrijeme je prošlo brzo.
Bilo je smijeha i znojnih majica, zajapurenih lica, umornih nogu i poderanih hlača i, na kraju, veliki i zadovoljni osmijeh na svim licima. Od sudionika, vozača autobusa, stručnih djelatnika, vlasnika restorana, organizatora, do sretnih lica male djece koja su na povratku, izmorena igrom, zadovoljno spavala u busu.
Izlet i zajedničko druženje pokazali su da su i stariji u stanju pronaći i probuditi djecu u sebi i na trenutak ostaviti grubu svakodnevicu po strani.
Druženje i smijeh liječe dušu i tijelo. Stoga, do skorog ponovnog zajedničkog druženja, hvala i puno pozdrava svima.
Mladen Topolovac
Klub Susedgrad
Ni najhladniji dan u zadnjih 50 godina za ovo doba godine, koji je osvanuo baš te nedjelje, nije mogao pokvariti veselu atmosferu i odlično raspoloženje u punom autobusu, uz dobru glazbu. Točno prema rasporedu krenuli smo prema Varaždinu. Vozili smo se novom autocestom, šaleći se i komentirajući samu izvedbu auto ceste, koja je, usput rečeno, vrlo udobna za vožnju i relativno dobro opremljena, pa pruža određeno zadovoljstvo pogleda na ovaj dio naše domovine. Stigavši u Varaždin, imali smo dva sata na raspolaganju za razgledavanje. Svatko je odabrao po svom nahođenju. Neki su obišli čuveno varaždinsko groblje, neki u muzej, neki uži centar grada i glavni trg, koji je pretvoren u pješačku zonu i, kako se može vidjeti po fasadama, brižljivo uređivan. Ono što nas je posebno oduševilo bilo je cvijeće, obješeno u košarice na svakom stupu javne rasvjete. Grad je izuzetno čist i uredan, jednom riječju - ponos Varaždinske županije.
I djeca su došla na svoje, igrajući se u velikom parku loptom i balonima. Točno u 11 sati, po dogovoru, krenuli smo dalje prema Čakovcu, kojeg su prekrili tamni oblaci. Na dolasku u Čakovec su nas dočekale prve kapi kiše. Svi smo se instinktivno odmah uputili u Perivoj Zrinskih koji dominira centrom grada.
Lagana grupna šetnja perivojem za starije, tobogani i klackalica za klince, i dvije partije bele na brzinu, tek da se osluhne puls kartaša iz prijateljskih klubova, brzo su potrošili vrijeme namijenjeno Čakovcu. Ponovo smo disciplinirano sjeli u autobus i zaputili se prema Gornjoj Dubravi (u smjeru Štrigove i Željezne gore), na odredište u kojem je unaprijed bio dogovoren ručak i provođenje popodneva uz živu glazbu, pjesmu, ples i druženje. Uz obilan ručak posluženi su sokovi, mineralna voda i kava, a vlasnici restorana se nisu mogli načuditi kako je moguće da se ljudi tako dobro zabavljaju bez alkohola, u čemu nam se pridružio i bend koji, kako kažu, već dvije godine ne konzumira alkohol.
Uz pjesmu, priču, ples, karte, igru i šalu vrijeme je prošlo brzo.
Bilo je smijeha i znojnih majica, zajapurenih lica, umornih nogu i poderanih hlača i, na kraju, veliki i zadovoljni osmijeh na svim licima. Od sudionika, vozača autobusa, stručnih djelatnika, vlasnika restorana, organizatora, do sretnih lica male djece koja su na povratku, izmorena igrom, zadovoljno spavala u busu.
Izlet i zajedničko druženje pokazali su da su i stariji u stanju pronaći i probuditi djecu u sebi i na trenutak ostaviti grubu svakodnevicu po strani.
Druženje i smijeh liječe dušu i tijelo. Stoga, do skorog ponovnog zajedničkog druženja, hvala i puno pozdrava svima.
Mladen Topolovac
Klub Susedgrad
Izvješće s 30. godišnje skupštine
Klub liječenih alkoholičara ?Petrokemija?
Klub liječenih alkoholičara ?"Kutina-Grad"
Dana 2. travnja 2004. godine Klub "Petrokemija" i Klub "Kutina ? Grad" održali su zajedničku Godišnju skupštinu. Klub "Petrokemija" je proslavio 30 godina uspješnog rada, a Klub "Kutina ? Grad" 5 godina .
Najbolja pozivnica za veliki broj gostiju na Skupštini je bila ovako značajna obljetnica Kluba ?Petrokemija?, ali i njen predsjednik Vladimir Salvador, koji je redovit gost na skupštinama drugih klubova, gdje je zbog svoje otvorenosti i srdačnosti omiljen.
Prije Skupštine izveden je kratki program od nekoliko glazbenih izvedbi na violini. Zatim su pročitana izvješća, koja je za Klub "Kutina ? Grad" pročitao Vlado Sopina, a za Klub ?Petrokemija? njegov predsjednik, Salvador.
Iz izvješća se čulo kako naša dva kluba dobro surađuju, da imamo zajedničku stručnu djelatnicu, prof. Mirnu Bjelić i da održavamo zajedničke sastanke jednom mjesečno.
Na Skupštini su izrečene velike riječi potpore našim klubovima i uvjerenje da dobro radimo. Salvador je pročitao i izvješće o osnivanju Zajednice klubova
Sisačko?moslavačke županije, što je naišlo na odobravanje gostiju, naročito onih iz Hrvatskog saveza klubova. Na kraju je uslijedila podjela Priznanja i druženje uz poznate moslavačke specijalitete (vruće štrudle od jabuka i sira).
Priznanja je bilo 20, što nije mali broj. Zar to nije uspjeh za svaku pohvalu?
Najviše je bilo slavljenika s jednom godinom apstinencije, čak njih 10. Zatim 3 s dvije godine, jedna s tri godine, tri s četiri godine, i tri s pet godina apstinencije. U Klubu "Kutina ? Grad" je bilo sedam priznanja, a apstinentima ih je uručio stari prijatelj Kluba, gost na Skupštini, gospodin Zlatko Topalović.
Na kraju spominjemo riječi člana Kluba ?Petrokemija? , Zdravka Šobata: ?Iako sada umjesto priznanja za 10 godina apstinencije primam ponovo priznanje za jednu godinu, jer sam nakon 9 godina apstinencije recidivirao, nije mi žao. Idem ponovo naprijed, dalje. ?
Dragica Milanković, član obitelji
Iz Kluba "Malešnica"
Klub "Malešnica" jedan je od 80-ak klubova u Zagrebu. Na svu sreću, jer u našem gradu ima sve više kafića i alkohola. Obasuti smo reklamama iz gotovo svih medija, koje nam u ovoj zbrci i strci nude piće kao izbor. Društvo kao da se trudi stvoriti mnogo potrošača, bez obzira na posljedice. To mu i uspijeva.
Zato je ovaj klub jedna od oaza gdje se čovjek može opustiti, osloboditi nečega što ga tišti, poslušati drugog, učiti? jer mudrost se rađa iz pogrešaka. Pa, učinimo ovaj život ljepšim i vrednijim!
Klub "Malešnica", 19. srpnja. 2004. u 18 sati.
Danas nas je bilo više nego obično. Radovalo me što, unatoč ljetnoj sparini, imamo čak i goste iz Samobora, Jankomira i gospodina iz Tkalčićeve, čija 30-godišnja apstinencija govori što i sam kaže: ?Može se kad se hoće, iako nije uvijek lako?. Razumijemo ga, jer smo do svojih ciljeva dolazili uglavnom trudom.
Razvila se tema o držanju alkohola u kući. Veći dio prisutnih misli da ga ne treba imati, da imamo pravo na takav izbor, posebno kad se zna da neka iskušenja dolaze veoma brzo, pa ako je piće na dohvat ruke?
Naš gost, dugogodišnji apstinent, smatra da moramo procijeniti situaciju. Ako naši prijatelji vole umjereno popiti, zašto da im to ne pružimo. 30-godišnja apstinencija daje mu sigurnost i ne želi ljudima koje voli uskratiti nešto, zato što je on nekada griješio.
Ne živimo po šabloni. Svaka je situacija drugačija. Naši prijatelji su naše bogatstvo i lijepo im je ugoditi. Volim ih takve kakvi jesu, a vjerujem i oni mene, jer su podijelili sa mnom teške trenutke kroz koje sam prolazila zbog alkohola u svojoj obitelji. S prijateljima dijelim radost i tugu, zahvalna sam i nastojim to sačuvati. Čašica s tim nema nikakve veze i nitko me nije napustio zato jer ga nisam ponudila alkoholom.
Ali, različiti smo, i ako je čovjek siguran u sebe i to dokazuje svojom dugogodišnjom apstinencijom, njegova čašica za prijatelje temelji se na njegovim iskustvima i razmišljanjima u životu. Poštujem njegovu odluku i shvaćam je kao iskrenu čašicu prijateljstva koja ima svoju toplu poruku, bez obzira na rizik.
Mislim da je važno iskreno procijeniti svoju situaciju i ne izgubiti iz vida cilj kojem težimo, jer odluke su naše i odgovornost je naša. Alkohol nije ništa vrijedno i posebno u životu ako nismo izabrali da tako bude. A ima tako lijepih stvari za koje se možemo odlučiti kako bismo bili sretni, a koje su besplatne.
Ovladati sobom bolje je nego ovladati svima ostalima. (Dhampada)
Etelka Čorko, Klub "Malešnica", Zagreb
Zato je ovaj klub jedna od oaza gdje se čovjek može opustiti, osloboditi nečega što ga tišti, poslušati drugog, učiti? jer mudrost se rađa iz pogrešaka. Pa, učinimo ovaj život ljepšim i vrednijim!
Klub "Malešnica", 19. srpnja. 2004. u 18 sati.
Danas nas je bilo više nego obično. Radovalo me što, unatoč ljetnoj sparini, imamo čak i goste iz Samobora, Jankomira i gospodina iz Tkalčićeve, čija 30-godišnja apstinencija govori što i sam kaže: ?Može se kad se hoće, iako nije uvijek lako?. Razumijemo ga, jer smo do svojih ciljeva dolazili uglavnom trudom.
Razvila se tema o držanju alkohola u kući. Veći dio prisutnih misli da ga ne treba imati, da imamo pravo na takav izbor, posebno kad se zna da neka iskušenja dolaze veoma brzo, pa ako je piće na dohvat ruke?
Naš gost, dugogodišnji apstinent, smatra da moramo procijeniti situaciju. Ako naši prijatelji vole umjereno popiti, zašto da im to ne pružimo. 30-godišnja apstinencija daje mu sigurnost i ne želi ljudima koje voli uskratiti nešto, zato što je on nekada griješio.
Ne živimo po šabloni. Svaka je situacija drugačija. Naši prijatelji su naše bogatstvo i lijepo im je ugoditi. Volim ih takve kakvi jesu, a vjerujem i oni mene, jer su podijelili sa mnom teške trenutke kroz koje sam prolazila zbog alkohola u svojoj obitelji. S prijateljima dijelim radost i tugu, zahvalna sam i nastojim to sačuvati. Čašica s tim nema nikakve veze i nitko me nije napustio zato jer ga nisam ponudila alkoholom.
Ali, različiti smo, i ako je čovjek siguran u sebe i to dokazuje svojom dugogodišnjom apstinencijom, njegova čašica za prijatelje temelji se na njegovim iskustvima i razmišljanjima u životu. Poštujem njegovu odluku i shvaćam je kao iskrenu čašicu prijateljstva koja ima svoju toplu poruku, bez obzira na rizik.
Mislim da je važno iskreno procijeniti svoju situaciju i ne izgubiti iz vida cilj kojem težimo, jer odluke su naše i odgovornost je naša. Alkohol nije ništa vrijedno i posebno u životu ako nismo izabrali da tako bude. A ima tako lijepih stvari za koje se možemo odlučiti kako bismo bili sretni, a koje su besplatne.
Ovladati sobom bolje je nego ovladati svima ostalima. (Dhampada)
Etelka Čorko, Klub "Malešnica", Zagreb
Moguće i u nemogućim uvjetima
(sa sastanka Kluba ?Stara Tkalča?, održanog 20. srpnja 2004. godine)
Predsjednica HSKLA i glavna urednica ?Alkohološkog glasnika?, prim.mr.sc. Vesna Golik-Gruber, u zadnjem dvobroju (srpanj/kolovoz, 2004.) nas je upozorila da su ljetni odmori u tijeku, da se u klubovima održavaju tek redovite aktivnosti i da posvetimo malo više vremena sebi i po mogućnosti nešto i napišemo. Moram priznati da me tekst nije osobito potaknuo (mada je krasno napisan, kako to naša Urednica zna!), ali prvi sljedeći sastanak našeg Kluba ?Stara Tkalča?, u Tkalčićevoj 33, bio mi je neodgodiva inspiracija za prikaz uvjeta našeg rada, u pisanom obliku i slici, otkako su počeli radovi u Tkalčićevoj ulici.
Mislim da svi znate za obnovu ove stare zagrebačke ulice. Mnogo se pričalo, pisalo u novinama, čulo i u ostalim javnim glasilima. Većini je najveći problem bio opstanak i preživljavanje brojnih kafića koji nas okružuju! Moram priznati da i nama fali, posebno onaj preko puta kluba, jer smo tamo često znali nevezano razgovarati uz kavicu ili sok prije i/ili poslije službenog sastanka u klubu. No, naša najveća briga bila je hoćemo li se sastajati pod ovakvim uvjetima. Bageri kopaju, hrpe zemlje, šljunka, jame različite dubine i veličine? Uz to, prašina kad je vruće, a blato i kaljuže kad padne kiša. U prostorije ulazimo doslovno preko jedne daske (slika u prilogu)! Treba li boljih razloga da se ne sastajemo?!
No, nismo posustali. Sastajemo se redovito svaki utorak od 18 do 19,30 sati i u nemalom broju. Iako su godišnji odmori, prisutno je čak nešto više od polovice članova. Isto je vidljivo na jednoj od slika ispred ulaza i u samoj prostoriji. Slika nije namještena, kao što bi zlobnici mogli pomisliti, slikanje i realizacija bila je moja ideja bez prethodne najave!
Posjetili su nas i neki članovi iz drugih klubova među njima svima drag i rado viđen g. Momčilo Hinić.
Možda se pravim važna ili hvalim svoje članove? Nisam tako razmišljala, ali sada bih se složila s ovim drugim dijelom moje upitne rečenice: Da, pohvalila bih iz sveg srca, najiskrenije, one koji dolaze, mada su to mahom članovi koji bi zbog svoje dobi i ostalih zdravstvenih problema po toj vrućini i uz ovakve uvjete mogli opravdano ostati u svojim, sigurno ugodnijim, domovima. No, vesela sam jer nisam primijetila da im je teško, dolaze s voljom i, naravno, bez prisile, jer takve odnose u klubu ne gajimo. Mislim da smo
zajedno i u ovakvim, gotovo nemogućim uvjetima, jer smo uspjeli shvatiti da bez kluba nema prave rehabilitacije, da nas u klubu čekaju prijatelji koji će nas slušati i čuti. Iako se Tkalčićeva obnavlja, problemi ne čekaju, a ni mi ne odgađamo rad na sebi. Razgovaramo o onom što nam se lijepo dogodilo, potom o onom što pojedince muči, a uvijek je u pripremi neka tema o kojoj dodatno razmišljamo i diskutiramo. Pričali smo o putu do sreće, prijateljstvu, planirali kratke izlete...
Vruće je, sparno, prašina, kopa se, ali članovi ?Stare Tkalče? ne daju se smesti. Poručujemo i ostalima što bi trebali, a nadam se da većina i zna, izbjegavati isprike za nedolazak u klub, one nas udaljavaju od željenog cilja, a to je duga i kvalitetna apstinencija. Kad vam je teško i kad još niste odlučili krenuti u klub, sjetite se članova ?Stare Tkalče? koji rade i u gotovo nemogućim uvjetima!
Prim.dr.sc. Mirjana Marković-Glamočak, dr.med.,
stručni djelatnik Kluba ?Stara Tkalča?
Predsjednica HSKLA i glavna urednica ?Alkohološkog glasnika?, prim.mr.sc. Vesna Golik-Gruber, u zadnjem dvobroju (srpanj/kolovoz, 2004.) nas je upozorila da su ljetni odmori u tijeku, da se u klubovima održavaju tek redovite aktivnosti i da posvetimo malo više vremena sebi i po mogućnosti nešto i napišemo. Moram priznati da me tekst nije osobito potaknuo (mada je krasno napisan, kako to naša Urednica zna!), ali prvi sljedeći sastanak našeg Kluba ?Stara Tkalča?, u Tkalčićevoj 33, bio mi je neodgodiva inspiracija za prikaz uvjeta našeg rada, u pisanom obliku i slici, otkako su počeli radovi u Tkalčićevoj ulici.
Mislim da svi znate za obnovu ove stare zagrebačke ulice. Mnogo se pričalo, pisalo u novinama, čulo i u ostalim javnim glasilima. Većini je najveći problem bio opstanak i preživljavanje brojnih kafića koji nas okružuju! Moram priznati da i nama fali, posebno onaj preko puta kluba, jer smo tamo često znali nevezano razgovarati uz kavicu ili sok prije i/ili poslije službenog sastanka u klubu. No, naša najveća briga bila je hoćemo li se sastajati pod ovakvim uvjetima. Bageri kopaju, hrpe zemlje, šljunka, jame različite dubine i veličine? Uz to, prašina kad je vruće, a blato i kaljuže kad padne kiša. U prostorije ulazimo doslovno preko jedne daske (slika u prilogu)! Treba li boljih razloga da se ne sastajemo?!
No, nismo posustali. Sastajemo se redovito svaki utorak od 18 do 19,30 sati i u nemalom broju. Iako su godišnji odmori, prisutno je čak nešto više od polovice članova. Isto je vidljivo na jednoj od slika ispred ulaza i u samoj prostoriji. Slika nije namještena, kao što bi zlobnici mogli pomisliti, slikanje i realizacija bila je moja ideja bez prethodne najave!
Posjetili su nas i neki članovi iz drugih klubova među njima svima drag i rado viđen g. Momčilo Hinić.
Možda se pravim važna ili hvalim svoje članove? Nisam tako razmišljala, ali sada bih se složila s ovim drugim dijelom moje upitne rečenice: Da, pohvalila bih iz sveg srca, najiskrenije, one koji dolaze, mada su to mahom članovi koji bi zbog svoje dobi i ostalih zdravstvenih problema po toj vrućini i uz ovakve uvjete mogli opravdano ostati u svojim, sigurno ugodnijim, domovima. No, vesela sam jer nisam primijetila da im je teško, dolaze s voljom i, naravno, bez prisile, jer takve odnose u klubu ne gajimo. Mislim da smo
zajedno i u ovakvim, gotovo nemogućim uvjetima, jer smo uspjeli shvatiti da bez kluba nema prave rehabilitacije, da nas u klubu čekaju prijatelji koji će nas slušati i čuti. Iako se Tkalčićeva obnavlja, problemi ne čekaju, a ni mi ne odgađamo rad na sebi. Razgovaramo o onom što nam se lijepo dogodilo, potom o onom što pojedince muči, a uvijek je u pripremi neka tema o kojoj dodatno razmišljamo i diskutiramo. Pričali smo o putu do sreće, prijateljstvu, planirali kratke izlete...
Vruće je, sparno, prašina, kopa se, ali članovi ?Stare Tkalče? ne daju se smesti. Poručujemo i ostalima što bi trebali, a nadam se da većina i zna, izbjegavati isprike za nedolazak u klub, one nas udaljavaju od željenog cilja, a to je duga i kvalitetna apstinencija. Kad vam je teško i kad još niste odlučili krenuti u klub, sjetite se članova ?Stare Tkalče? koji rade i u gotovo nemogućim uvjetima!
Prim.dr.sc. Mirjana Marković-Glamočak, dr.med.,
stručni djelatnik Kluba ?Stara Tkalča?
1.7.04
Klub Pula Centar
Radni sastanak Kluba
?Pula Centar?
održan 4. lipnja 2004. od 16 do 21
Sastanku je bilo nazočno 12 članova kluba s obiteljima. Zašto bez dnevnog reda? Dnevni red može biti: razbijanje monotonije, tj. izaći iz zatvorenog prostora, prisjetiti se zatvora u kojem smo bili ispijajući alkohol. Dokazati da se može zdravo živjeti, pjevati, veseliti se u društvu sebi ravnih, u društvu veselih nasmijanih lica. Osjetiti pjev ptica u zdravom okruženju, u prirodi koju gostionica ne poznaje. Doživjeti istinitost stare izreke ?Men sana in korpore sano? (zdrav duh u zdravom tijelu).
Dnevni red mogu biti sva pravila koja nalažu nastavak liječenja alkoholičara i članova njegove obitelji, a ta pravila mogu se održati samo vjernim dolascima u klub liječenih alkoholičara i apstinencija je garantirana 99,9%.
Klub treba zavoljeti i dolaziti na sastanke sa zadovoljstvom i ljubavlju, najprije prema svojoj potpori i dragim prijateljima kluba.
Svaki čovjek, a poglavito liječeni alkoholičar, mora mijenjati sebe. Tek kada čovjek zavoli samog sebe, uzvratit će ljubav bližnjima i svojim prijateljima.
Paško Šimunac
Članovi Kluba ?Pula? u Zagrebu
U utorak, 8. lipnja 2004. godine, u Klubu ?Centar? u Zagrebu održan je neuobičajeni sastanak. Našem redovitom sastanku predstavnika sva tri kluba, ?Centar?, ?Tkalča? i ?Stara Tkalča? prisustvovali su članovi KLA Pula iz Pule. Ideja je bila njihova, prijedlog smo vrlo rado prihvatili i tako je počelo ovo zajedničko druženje.
Odabir baš našeg kluba nije bio slučajan. Naša, a kako je oni zovu, i njihova članica g.Magda Malec, redoviti je član KLA?Stara Tkalča?, ali isto tako odlazi i u KLA ?Pula? kad je tamo kod obitelji.
Boravak u Zagrebu započeli su u Psihijatrijskoj bolnici ?Jankomir? gdje su sudjelovali u radu Oglednog kluba kojem je nazočio i prim.dr.sc. Željko Marinić. Slijedio je posjet i prisustvovanje radu terapijske zajednice u KB?Sestre milosrdnice? koju je vodila predsjednica HSKLA prim.dr.sc. Vesna Golik-Gruber. Nakon zajedničkog ručka došli su u naš klub.
Atmosfera pri susretu je bila topla i prijateljska, kao da se poznajemo godinama, mada se većina upoznala tog dana. No bili su tu i stari (po godinama apstinencije!) prijatelji, g. Zlatko Topalović iz KLA ?Centar? i g. Paško Šimunec iz KLA ?Pula?. Nakon pozdravnih riječi g. Zlatka u ime sva tri kluba Centar, slijedio je pozdrav g. Paška, pa zatim predstavljanje pojedinih članova klubova koji su to željeli. Pričali su o načinu druženja, uspjesima i poteškoćama. Najviše im nedostaju novi članovi, pa nastoje naći načina kako ?pomladiti? klub. Problem su im i stručni djelatnici. Za sada volenterski radi g. Elka, zaposlena u Crvenom Križu. Ona je prepoznala njihove potrebe i probleme i želi im pomoći. Razvila se dinamična diskusija koja bi trajala dulje da autobus nije već čekao. Uz izmjenu simboličnih darova, osvježenje uz sokove i svježu orehnjaču koju je upravo za njih ispekla naša i njihova Magda, završio je ovaj ugodan susret. Dogovorili smo se za nastavak prijateljske suradnje, prema mogućnostima.
Svakako želim naglasiti da su naši gosti posebno zahvalni dr. Igoru Povrzanoviću koji je dio novaca koji je dobio želio podijeliti s njima i tako im je omogućio ovaj posjet Zagrebu. Bili smo posebno oduševljeni kad smo to čuli. Uvijek je lijepo čuti u ovom našem, prilično sebičnom i okrutnom svijetu da netko dio sebe i svojih materijalnih dobara želi podijeliti s drugima. Posebno je to značajno kad se radi o pripadnicima KLA koje mnogi radije zaobiđu, nego im pomognu, ni ne sluteći da bi možda već sutra KLA mogao biti toplo utočište nekom tko je njima blizak, a zašto ne i svakom od njih.
Neka nam ovaj primjer prijateljskog druženja KLA bude primjer za daljnje druženje među klubovima. Često je razlog financijske prirode, ali mislim da bi to trebalo biti na zadnjem mjestu. Ako postoji dobra volja, naći će se i novac. Ovaj razlog nikako ne može opravdati intenzivnije druženje klubova u Zagrebu, koje bi sigurno moglo biti bolje na korist rasta i razvoja svih članova kluba.
Prim.dr.sc. Mirjana Marković-Glamočak, dr.med.
stručni djelatnik Kluba ?Stara Tkalča?
?Pula Centar?
održan 4. lipnja 2004. od 16 do 21
Sastanku je bilo nazočno 12 članova kluba s obiteljima. Zašto bez dnevnog reda? Dnevni red može biti: razbijanje monotonije, tj. izaći iz zatvorenog prostora, prisjetiti se zatvora u kojem smo bili ispijajući alkohol. Dokazati da se može zdravo živjeti, pjevati, veseliti se u društvu sebi ravnih, u društvu veselih nasmijanih lica. Osjetiti pjev ptica u zdravom okruženju, u prirodi koju gostionica ne poznaje. Doživjeti istinitost stare izreke ?Men sana in korpore sano? (zdrav duh u zdravom tijelu).
Dnevni red mogu biti sva pravila koja nalažu nastavak liječenja alkoholičara i članova njegove obitelji, a ta pravila mogu se održati samo vjernim dolascima u klub liječenih alkoholičara i apstinencija je garantirana 99,9%.
Klub treba zavoljeti i dolaziti na sastanke sa zadovoljstvom i ljubavlju, najprije prema svojoj potpori i dragim prijateljima kluba.
Svaki čovjek, a poglavito liječeni alkoholičar, mora mijenjati sebe. Tek kada čovjek zavoli samog sebe, uzvratit će ljubav bližnjima i svojim prijateljima.
Paško Šimunac
Članovi Kluba ?Pula? u Zagrebu
U utorak, 8. lipnja 2004. godine, u Klubu ?Centar? u Zagrebu održan je neuobičajeni sastanak. Našem redovitom sastanku predstavnika sva tri kluba, ?Centar?, ?Tkalča? i ?Stara Tkalča? prisustvovali su članovi KLA Pula iz Pule. Ideja je bila njihova, prijedlog smo vrlo rado prihvatili i tako je počelo ovo zajedničko druženje.
Odabir baš našeg kluba nije bio slučajan. Naša, a kako je oni zovu, i njihova članica g.Magda Malec, redoviti je član KLA?Stara Tkalča?, ali isto tako odlazi i u KLA ?Pula? kad je tamo kod obitelji.
Boravak u Zagrebu započeli su u Psihijatrijskoj bolnici ?Jankomir? gdje su sudjelovali u radu Oglednog kluba kojem je nazočio i prim.dr.sc. Željko Marinić. Slijedio je posjet i prisustvovanje radu terapijske zajednice u KB?Sestre milosrdnice? koju je vodila predsjednica HSKLA prim.dr.sc. Vesna Golik-Gruber. Nakon zajedničkog ručka došli su u naš klub.
Atmosfera pri susretu je bila topla i prijateljska, kao da se poznajemo godinama, mada se većina upoznala tog dana. No bili su tu i stari (po godinama apstinencije!) prijatelji, g. Zlatko Topalović iz KLA ?Centar? i g. Paško Šimunec iz KLA ?Pula?. Nakon pozdravnih riječi g. Zlatka u ime sva tri kluba Centar, slijedio je pozdrav g. Paška, pa zatim predstavljanje pojedinih članova klubova koji su to željeli. Pričali su o načinu druženja, uspjesima i poteškoćama. Najviše im nedostaju novi članovi, pa nastoje naći načina kako ?pomladiti? klub. Problem su im i stručni djelatnici. Za sada volenterski radi g. Elka, zaposlena u Crvenom Križu. Ona je prepoznala njihove potrebe i probleme i želi im pomoći. Razvila se dinamična diskusija koja bi trajala dulje da autobus nije već čekao. Uz izmjenu simboličnih darova, osvježenje uz sokove i svježu orehnjaču koju je upravo za njih ispekla naša i njihova Magda, završio je ovaj ugodan susret. Dogovorili smo se za nastavak prijateljske suradnje, prema mogućnostima.
Svakako želim naglasiti da su naši gosti posebno zahvalni dr. Igoru Povrzanoviću koji je dio novaca koji je dobio želio podijeliti s njima i tako im je omogućio ovaj posjet Zagrebu. Bili smo posebno oduševljeni kad smo to čuli. Uvijek je lijepo čuti u ovom našem, prilično sebičnom i okrutnom svijetu da netko dio sebe i svojih materijalnih dobara želi podijeliti s drugima. Posebno je to značajno kad se radi o pripadnicima KLA koje mnogi radije zaobiđu, nego im pomognu, ni ne sluteći da bi možda već sutra KLA mogao biti toplo utočište nekom tko je njima blizak, a zašto ne i svakom od njih.
Neka nam ovaj primjer prijateljskog druženja KLA bude primjer za daljnje druženje među klubovima. Često je razlog financijske prirode, ali mislim da bi to trebalo biti na zadnjem mjestu. Ako postoji dobra volja, naći će se i novac. Ovaj razlog nikako ne može opravdati intenzivnije druženje klubova u Zagrebu, koje bi sigurno moglo biti bolje na korist rasta i razvoja svih članova kluba.
Prim.dr.sc. Mirjana Marković-Glamočak, dr.med.
stručni djelatnik Kluba ?Stara Tkalča?
Klub Kuna gora iz Pregrade
1. godišnja skupština Kluba ?Kuna gora? iz Pregrade
U lijepo, sunčano subotnje jutro, 22. svibnja, ekipa Dušica, Jura, Zlatko, Branimir i Damir uputila se iz Zagreba prema Hrvatskom zagorju na godišnju skupštinu Kluba ?Kuna gora? iz Pregrade. Ispred zgrade Poglavarstva se već okupilo mnogo poznatih, očekujući skori početak godišnje skupštine. Skupština je započela pjesmom ?Dobro mi došel prijatelj?, kojom su nam domaćini poželjeli da se lijepo i ugodno osjećamo. Svojim prisustvom i podrškom skupštinu su uveličali prof. Erika Kovačević, defektolog iz PB ?Sv. Ivan? iz Zagreba, Ana Krušlin u ime Gradskog poglavarstva, Helena Brezninščak, tajnica Crvenog križa, vms Blaženka Jutriša, te brojni članovi okolnih klubova. Izborom radnog tijela započeo je službeni dio skupštine. U izvještaju o radu, tajnica kluba, gđa. Marija Klasić, ukratko je iznijela osnovne podatke o radu kluba od osnivanja, 27. veljače 2003. godine, poteškoćama vezanim uz osnivanje kluba zbog velike proizvodnje i pijenja vina lokalnog stanovništva, ali i o velikoj podršci okolnih klubova, koje su članovi dvije godine pohađali, te grada Pregrade, koji im osigurava prostorije za održavanje sastanaka, a u povodu Dana grada, 18. travnja, dodijelio im je priznanje. Dobar rad potvrđuje i podjela priznanja za apstinenciju od dvije do pet godina, a svakako valja istaknuti 20-godišnju apstinenciju gospodina Kroga. Najviše emocija kod prisutnih izazvala je dvogodišnja apstinencija Snježane, kojoj su vraćena i povjerena njena djeca. Obraćajući se nazočnima, dr. Ljubica Stijić-Graovac, stručna djelatnica u klubu, istaknula je kako je, usprkos lošem ekonomskom statusu, 14 stalnih članova uključeno u obiteljski postupak, a sastancima prisustvuju žene i djeca. Svi sudionici u provedenoj raspravi čestitali su im na dosadašnjem uspjehu, sa željama da ustraju u daljnjem radu.
Po završetku službenog dijela skupštine, svi sudionici su se uputili u planinarski dom ?Kuna gora?, gdje je uz lijepi pogled na pitomi krajolik nastavljeno druženje uz prigodan domjenak.
Damir Vodopivec, Klub ?Poštar?
U lijepo, sunčano subotnje jutro, 22. svibnja, ekipa Dušica, Jura, Zlatko, Branimir i Damir uputila se iz Zagreba prema Hrvatskom zagorju na godišnju skupštinu Kluba ?Kuna gora? iz Pregrade. Ispred zgrade Poglavarstva se već okupilo mnogo poznatih, očekujući skori početak godišnje skupštine. Skupština je započela pjesmom ?Dobro mi došel prijatelj?, kojom su nam domaćini poželjeli da se lijepo i ugodno osjećamo. Svojim prisustvom i podrškom skupštinu su uveličali prof. Erika Kovačević, defektolog iz PB ?Sv. Ivan? iz Zagreba, Ana Krušlin u ime Gradskog poglavarstva, Helena Brezninščak, tajnica Crvenog križa, vms Blaženka Jutriša, te brojni članovi okolnih klubova. Izborom radnog tijela započeo je službeni dio skupštine. U izvještaju o radu, tajnica kluba, gđa. Marija Klasić, ukratko je iznijela osnovne podatke o radu kluba od osnivanja, 27. veljače 2003. godine, poteškoćama vezanim uz osnivanje kluba zbog velike proizvodnje i pijenja vina lokalnog stanovništva, ali i o velikoj podršci okolnih klubova, koje su članovi dvije godine pohađali, te grada Pregrade, koji im osigurava prostorije za održavanje sastanaka, a u povodu Dana grada, 18. travnja, dodijelio im je priznanje. Dobar rad potvrđuje i podjela priznanja za apstinenciju od dvije do pet godina, a svakako valja istaknuti 20-godišnju apstinenciju gospodina Kroga. Najviše emocija kod prisutnih izazvala je dvogodišnja apstinencija Snježane, kojoj su vraćena i povjerena njena djeca. Obraćajući se nazočnima, dr. Ljubica Stijić-Graovac, stručna djelatnica u klubu, istaknula je kako je, usprkos lošem ekonomskom statusu, 14 stalnih članova uključeno u obiteljski postupak, a sastancima prisustvuju žene i djeca. Svi sudionici u provedenoj raspravi čestitali su im na dosadašnjem uspjehu, sa željama da ustraju u daljnjem radu.
Po završetku službenog dijela skupštine, svi sudionici su se uputili u planinarski dom ?Kuna gora?, gdje je uz lijepi pogled na pitomi krajolik nastavljeno druženje uz prigodan domjenak.
Damir Vodopivec, Klub ?Poštar?
Od Vugrovca do Donje Dubrave
Tko kaže da nismo sposobni za organizaciju? Zahvaljujući Klubu ?Poštar? i naročito gosp. Damiru Vidopivcu, prisustvovali smo skupštini Kluba ?Poštar? u Vugrovcu, u subotu u jutarnjim satima, kako bi grupa zagrepčana i kašinčana poslije podne stigla na skupštinu u Donju Dubravu u Međimurju. Nije smetalo rominjanje kišice, vugrovečki zrak smo udisali punim plućima. Službeni dio održan je u podrumu planinarskog doma, okićenog papirnatim šišmišima. Bilo je to i više od romantike. Izvještaj o radu kluba pročitao je gosp. Vodopivec. Izvješće je bilo opširno, razne situacije detaljno su proanalizirane, bez uljepšavanja. Moglo bi se reći, upravo profesionalno. Veseli me dolazak gostiju iz klubova izvan Zagreba, koji na taj način pokazuju da cijene prisustvo Damira na gotovo svim vanjskim skupštinama. To je velika stvar. Bilo bi dobro da i ostali slijede njegov primjer. Ozračje je bilo vrlo neformalno. Mislim da dijelim mišljenje svih kad kažem da smo se više nego ugodno osjećali. Bilo bi dobro i druge godine prisustvovati skupštini u prirodi.
Po završetku programa, grupa od desetak ljudi s tri automobila krenula je u ?obližnju? Donju Dubravu. Znali smo da ćemo tamo sresti puno poznatih osoba i to je davalo draž putu. Ipak je rijetka prilika sresti toliko prijatelja na jednom mjestu. Kilometri i nisu izgledali previše dugački, pa smo u Međimurje brzo stigli. Poseban je to kraj, drugačiji od blago brdovitog Zagorja, - ravna polja, Drava, mala mjestašca s lijepim kućama i okućnicama, puno cvijeća, uredni trgovi, lijepo obojane crkve. Ove godine je kišica bila naš prvi domaćin. Društvo smo zatekli na istom mjestu kao i lani. Predsjednica nas je dočekala nasmijana, dr. Ivan Dolenec (naučila sam kako se izgovara prezime uvaženog stručnjaka), bio je raspoložen, kao uvijek, a posebno sam se veselila obitelji koju izuzetno cijenim - obitelji Matolek. Po završetku skupštine, kišica je prestala. Zasjalo je sunce kao nagrada za male recitatore, za one koji su dobili priznanja, za sve goste i domaće, za sve ljude dobre volje. Nakon službenog dijela, pričalo se i jelo, jelo i pričalo. Za sve smo imali vremena. No, trebalo se vratiti u Zagreb. Kako bi sve imalo pravi kraj, u autu je ?pala? i pjesma.
Još sređujem dojmove s obje skupštine. Mogla sam sigurno napisati i puno više, jer bilo je puno lijepih nezaboravnih dojmova. Vidjet ćemo se sigurno i iduće godine.
Dušica Cesarec, Klub ?Izvor?
Po završetku programa, grupa od desetak ljudi s tri automobila krenula je u ?obližnju? Donju Dubravu. Znali smo da ćemo tamo sresti puno poznatih osoba i to je davalo draž putu. Ipak je rijetka prilika sresti toliko prijatelja na jednom mjestu. Kilometri i nisu izgledali previše dugački, pa smo u Međimurje brzo stigli. Poseban je to kraj, drugačiji od blago brdovitog Zagorja, - ravna polja, Drava, mala mjestašca s lijepim kućama i okućnicama, puno cvijeća, uredni trgovi, lijepo obojane crkve. Ove godine je kišica bila naš prvi domaćin. Društvo smo zatekli na istom mjestu kao i lani. Predsjednica nas je dočekala nasmijana, dr. Ivan Dolenec (naučila sam kako se izgovara prezime uvaženog stručnjaka), bio je raspoložen, kao uvijek, a posebno sam se veselila obitelji koju izuzetno cijenim - obitelji Matolek. Po završetku skupštine, kišica je prestala. Zasjalo je sunce kao nagrada za male recitatore, za one koji su dobili priznanja, za sve goste i domaće, za sve ljude dobre volje. Nakon službenog dijela, pričalo se i jelo, jelo i pričalo. Za sve smo imali vremena. No, trebalo se vratiti u Zagreb. Kako bi sve imalo pravi kraj, u autu je ?pala? i pjesma.
Još sređujem dojmove s obje skupštine. Mogla sam sigurno napisati i puno više, jer bilo je puno lijepih nezaboravnih dojmova. Vidjet ćemo se sigurno i iduće godine.
Dušica Cesarec, Klub ?Izvor?
S pajdašima u podrumu
S pajdašima u podrumu -
29. godišnja skupština
Kluba "Poštar" Zagreb
Loše vremenske prilike 29. svibnja 2004. godine pokvarile su zamišljeno druženje na otvorenom, u zelenom okruženju Prigorja, pa je redovita 29. godišnja skupština Kluba "Poštar" održana u podrumu planinarskog doma Vugrovec. Skupštini su, uz članove kluba bili nazočni i brojni gosti, predstavnici klubova iz Čakovca, Kutine, Siska, Bedekovčine, zagrebačkih klubova, te uvijek rado viđeni doc. dr.sc. Darko Breitenfeld, prim. dr.sc. Željko Marinić i Dubravka Lacković, ing. soc. rada.
Toplo i srdačno prijateljsko ozračje ponovnog susreta i viđenja dragih prijatelja prim.dr.sc. Marinić komentirao je kao da se nalazi s pajdašima u vinskom podrumu.
Prigodnim govorom, otvarajući Skupštinu, predsjednik kluba gospodin Damir Vodopivec zahvalio se svima koji su se odazvali i uveličali svojom prisutnošću ovaj skup, te pročitao pristigle pozdravne poruke.
U podnesenom izvješću o radu istaknuo je da klub nastavlja kontinuitet rada i zaokružuje jedno uspješno razdoblje u kojem se prvenstveno vodila briga o čovjeku, te poticalo zajedništvo, uspostava i normalizacija međuljudskih odnosa među članovima, u obitelji i radnom okruženju, razvijanjem otvorene komunikacije.
Dugogodišnji rad i iskustvo stručnog djelatnika kluba Marijana Kotarca, dipl.soc. radnika, kao i bogato vlastito iskustvo članova, uz ponuđeni osmišljeni program rada, omogućili su svakom članu da se osjeća prihvaćenim, te da uključenje u rad kluba ne doživljava kao nešto nametnuto, već da klub prihvati kao jedini pravi način za napredovanje, rast i poboljšanje kvalitete trezvenog života i ponovno osjećanje radosti punog življenja.
U iznesenim smjernicama za rad u narednom razdoblju, naš ćemo rad nadograđivati, upotpunjavati svoja znanja, razvijati svoje sposobnosti i opće ljudske karakteristike. Potrebe i očekivanja članova ostat će u žarištu našeg interesa i djelovanja, a korijenite promijene s kojima moramo krenuti od sebe samih, moraju postati izvorište svih drugih promjena. Ujedinjavanje svojih znanja, kreativnosti, entuzijazma, unapređivanje komunikacija, izgrađivanje odnosa povjerenja, uz međusobno poštovanje, jamstvo je uspjeha.
Nakon podnesenih izviješća uslijedile su pozdravne riječi gostiju koji su nam poželjeli puno uspjeha u radu i daljnjem djelovanju.
Zaključivši radni dio skupštine, druženje je nastavljeno uz prigodni domjenak.
Damir Vodopivec
29. godišnja skupština
Kluba "Poštar" Zagreb
Loše vremenske prilike 29. svibnja 2004. godine pokvarile su zamišljeno druženje na otvorenom, u zelenom okruženju Prigorja, pa je redovita 29. godišnja skupština Kluba "Poštar" održana u podrumu planinarskog doma Vugrovec. Skupštini su, uz članove kluba bili nazočni i brojni gosti, predstavnici klubova iz Čakovca, Kutine, Siska, Bedekovčine, zagrebačkih klubova, te uvijek rado viđeni doc. dr.sc. Darko Breitenfeld, prim. dr.sc. Željko Marinić i Dubravka Lacković, ing. soc. rada.
Toplo i srdačno prijateljsko ozračje ponovnog susreta i viđenja dragih prijatelja prim.dr.sc. Marinić komentirao je kao da se nalazi s pajdašima u vinskom podrumu.
Prigodnim govorom, otvarajući Skupštinu, predsjednik kluba gospodin Damir Vodopivec zahvalio se svima koji su se odazvali i uveličali svojom prisutnošću ovaj skup, te pročitao pristigle pozdravne poruke.
U podnesenom izvješću o radu istaknuo je da klub nastavlja kontinuitet rada i zaokružuje jedno uspješno razdoblje u kojem se prvenstveno vodila briga o čovjeku, te poticalo zajedništvo, uspostava i normalizacija međuljudskih odnosa među članovima, u obitelji i radnom okruženju, razvijanjem otvorene komunikacije.
Dugogodišnji rad i iskustvo stručnog djelatnika kluba Marijana Kotarca, dipl.soc. radnika, kao i bogato vlastito iskustvo članova, uz ponuđeni osmišljeni program rada, omogućili su svakom članu da se osjeća prihvaćenim, te da uključenje u rad kluba ne doživljava kao nešto nametnuto, već da klub prihvati kao jedini pravi način za napredovanje, rast i poboljšanje kvalitete trezvenog života i ponovno osjećanje radosti punog življenja.
U iznesenim smjernicama za rad u narednom razdoblju, naš ćemo rad nadograđivati, upotpunjavati svoja znanja, razvijati svoje sposobnosti i opće ljudske karakteristike. Potrebe i očekivanja članova ostat će u žarištu našeg interesa i djelovanja, a korijenite promijene s kojima moramo krenuti od sebe samih, moraju postati izvorište svih drugih promjena. Ujedinjavanje svojih znanja, kreativnosti, entuzijazma, unapređivanje komunikacija, izgrađivanje odnosa povjerenja, uz međusobno poštovanje, jamstvo je uspjeha.
Nakon podnesenih izviješća uslijedile su pozdravne riječi gostiju koji su nam poželjeli puno uspjeha u radu i daljnjem djelovanju.
Zaključivši radni dio skupštine, druženje je nastavljeno uz prigodni domjenak.
Damir Vodopivec
Od granice sa Slovenijom do granice s Mađarskom
Održavanje dvije godišnje skupštine u jednom danu, na dva različita mjesta, u Hrvatskom zagorju i Međimurju, izazvalo je dvojbu. Kamo otići? Da ne razočaramo prijatelje, donesena je odluka: idemo na obje skupštine.
Članovi Kluba ?Videž? iz Huma na Sutli, odlučili su svoju 3. godišnju skupštinu održati u prirodnom ambijentu zelenih brežuljaka, želeći gostima pokazati i drugi dio svoje općine, vodeći se pjesmom prof. Božidara Brezinščaka Bagole ?Imam svoj brijeg?, a jedan od tih bregova je Svekli raj, koji je obasjan sunčevim zrakama od ranoga jutra, s kojeg se pruža prekrasan pogled na prirodne ljepote ovog kraja. Nažalost, zbog tmurnog i kišovitog vremena nam je taj užitak bio uskraćen. Prije početka skupštine, ispred spomen-doma u kojem se održavala skupština, dočekalo nas je Humsko društvo kuburaša i pucnjevima iz kubura poželjelo dobrodošlicu.
Prije početka radnog dijela skupštine, djeca članova klubova i učenici OŠ ?Viktor Kovačić? izvela su kratki recitatorski program i svojim nastupom zaslužili veliki pljesak prisutnih. Skupštinu je otvorio i vodio predsjednik kluba, Ivan Grilec, koji se ukratko osvrnuo na dosadašnji rad i djelovanje kluba, napomenuvši da je na ovim prostorima djelovao klub osnovan 1967. godine i koji je djelovao sve do 1990. godine, kada se ugasio.
Zahvaljujući dugogodišnjim apstinentima, velikim zalaganjem i uloženim trudom, uz pomoć vms. Gordane Špoljar, stručne radnice u klubu i dr. Mire Bzik, klub je revitaliziran i uspješno djeluje i radi. U svom trogodišnjem djelovanju Klub ?Videž? je ostvario vrijedne uspjehe i rezultate u pružanju pomoći svojim članovima u ustrajanju u apstinenciji, ali i u široj zajednici, jer je uspostavio dobru suradnju s Općinskim poglavarstvom, Crvenim Križem i OŠ ?Viktor Kovačević?, što je istaknuo prof. Božidar Brezinščak, načelnik poglavarstva u svom obraćanju nazočnima. Predsjednik UKLA Krapine, dr. Numan Husejdinivić, pohvalivši dobar rad kluba i postignuća, predložio je da Klub ?Videž? postane ogledni klub, što su svi jednoglasno prihvatili, te ukratko predstavio projekt Udruge kojim bi svaka ambulanta u lokalnoj zajednici na
području Županije dala jednog apstinenta. O uspješnom radu svjedoči i dodjela priznanja apstinentima, i to tri priznanja za jednu godinu apstinencije, četiri za dvije godine, a svakako treba istaknuti priznanje Ivanu Grilecu za deset godina i Ivanu Plavškom za dvadeset godina apstinecije, a posebna zahvala i poklon uručeni su Jožefu Pašu za četrdeset godina apstinencije i aktivan rad u klubu.
Uz prigodan bogati domjenak nastavljeno je druženje koje smo ubrzo napustili zahvalivši se gostoljubivim domaćinima jer pred nama je bio put do Kotoribe i druge granice.
Šesta godina samostalnog rada Kluba liječenih alkoholičara ?Nada? iz Kotoribe, okupila je članove kluba i brojne goste iz klubova u dvorani kina ?Iskra?, koja je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Skupštinu je svojim prisustvom uveličao predstavnik općine Kotoriba, vlč. Škreb i dr. Dolenec.
Kratki umjetnički program koji su izveli učenici školskog zbora pod ravnanjem prof. Klaudije Vidović, nastup kulturnog podmlatka KUD ?Kotoriba?, sa spletom plesova i recitacija djece članova kluba, bio je pravi doživljaj nagrađen velikim pljeskom.
Skupštinu je otvorio najstariji apstinent Ivan Vojvoda, a izvještaj o radu podnijela je tajnica kluba Zlatica Jakupak. Njihov plodan rad otvoren prema lokalnoj zajednici organiziranjem tribina i predavanjima, prepoznat je kao bogatstvo i temelj za suživot, provodeći obiteljski postupak u ozračju životne radosti, jer su uključena i djeca kao ponovno stvaranje zdravih obitelji.
Pet obitelji primilo je priznanja za uspješnu apstinenciju, a predala ih je stručna djelatnica kluba Veronika Matotek. Puno emocija i suza radosnica, izazvala je poruka kćerke upućena tati Josipu, povodom petogodišnje apstinencije iz Londona. Raspoloženje se popravilo u nastavku druženja u ribarskom domu, gdje je priređen domjenak.
Pomalo umorni, prepuni dojmova, pozdravili smo se s domaćinima i uputili prema Zagrebu.
Damir Vodopivec
Članovi Kluba ?Videž? iz Huma na Sutli, odlučili su svoju 3. godišnju skupštinu održati u prirodnom ambijentu zelenih brežuljaka, želeći gostima pokazati i drugi dio svoje općine, vodeći se pjesmom prof. Božidara Brezinščaka Bagole ?Imam svoj brijeg?, a jedan od tih bregova je Svekli raj, koji je obasjan sunčevim zrakama od ranoga jutra, s kojeg se pruža prekrasan pogled na prirodne ljepote ovog kraja. Nažalost, zbog tmurnog i kišovitog vremena nam je taj užitak bio uskraćen. Prije početka skupštine, ispred spomen-doma u kojem se održavala skupština, dočekalo nas je Humsko društvo kuburaša i pucnjevima iz kubura poželjelo dobrodošlicu.
Prije početka radnog dijela skupštine, djeca članova klubova i učenici OŠ ?Viktor Kovačić? izvela su kratki recitatorski program i svojim nastupom zaslužili veliki pljesak prisutnih. Skupštinu je otvorio i vodio predsjednik kluba, Ivan Grilec, koji se ukratko osvrnuo na dosadašnji rad i djelovanje kluba, napomenuvši da je na ovim prostorima djelovao klub osnovan 1967. godine i koji je djelovao sve do 1990. godine, kada se ugasio.
Zahvaljujući dugogodišnjim apstinentima, velikim zalaganjem i uloženim trudom, uz pomoć vms. Gordane Špoljar, stručne radnice u klubu i dr. Mire Bzik, klub je revitaliziran i uspješno djeluje i radi. U svom trogodišnjem djelovanju Klub ?Videž? je ostvario vrijedne uspjehe i rezultate u pružanju pomoći svojim članovima u ustrajanju u apstinenciji, ali i u široj zajednici, jer je uspostavio dobru suradnju s Općinskim poglavarstvom, Crvenim Križem i OŠ ?Viktor Kovačević?, što je istaknuo prof. Božidar Brezinščak, načelnik poglavarstva u svom obraćanju nazočnima. Predsjednik UKLA Krapine, dr. Numan Husejdinivić, pohvalivši dobar rad kluba i postignuća, predložio je da Klub ?Videž? postane ogledni klub, što su svi jednoglasno prihvatili, te ukratko predstavio projekt Udruge kojim bi svaka ambulanta u lokalnoj zajednici na
području Županije dala jednog apstinenta. O uspješnom radu svjedoči i dodjela priznanja apstinentima, i to tri priznanja za jednu godinu apstinencije, četiri za dvije godine, a svakako treba istaknuti priznanje Ivanu Grilecu za deset godina i Ivanu Plavškom za dvadeset godina apstinecije, a posebna zahvala i poklon uručeni su Jožefu Pašu za četrdeset godina apstinencije i aktivan rad u klubu.
Uz prigodan bogati domjenak nastavljeno je druženje koje smo ubrzo napustili zahvalivši se gostoljubivim domaćinima jer pred nama je bio put do Kotoribe i druge granice.
Šesta godina samostalnog rada Kluba liječenih alkoholičara ?Nada? iz Kotoribe, okupila je članove kluba i brojne goste iz klubova u dvorani kina ?Iskra?, koja je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Skupštinu je svojim prisustvom uveličao predstavnik općine Kotoriba, vlč. Škreb i dr. Dolenec.
Kratki umjetnički program koji su izveli učenici školskog zbora pod ravnanjem prof. Klaudije Vidović, nastup kulturnog podmlatka KUD ?Kotoriba?, sa spletom plesova i recitacija djece članova kluba, bio je pravi doživljaj nagrađen velikim pljeskom.
Skupštinu je otvorio najstariji apstinent Ivan Vojvoda, a izvještaj o radu podnijela je tajnica kluba Zlatica Jakupak. Njihov plodan rad otvoren prema lokalnoj zajednici organiziranjem tribina i predavanjima, prepoznat je kao bogatstvo i temelj za suživot, provodeći obiteljski postupak u ozračju životne radosti, jer su uključena i djeca kao ponovno stvaranje zdravih obitelji.
Pet obitelji primilo je priznanja za uspješnu apstinenciju, a predala ih je stručna djelatnica kluba Veronika Matotek. Puno emocija i suza radosnica, izazvala je poruka kćerke upućena tati Josipu, povodom petogodišnje apstinencije iz Londona. Raspoloženje se popravilo u nastavku druženja u ribarskom domu, gdje je priređen domjenak.
Pomalo umorni, prepuni dojmova, pozdravili smo se s domaćinima i uputili prema Zagrebu.
Damir Vodopivec
Supervizijski sastanak klubova ?Centra?
Supervizijski sastanak Koordinacije klubova liječenih alkoholičara ?Centar? održan je 15. lipnja 2004. godine u Tkalčićevoj 33. Supervizor sastanka bio je prim. dr. sc. Željko Marinić.
Od prošle supervizije, Koordinaciji ?Centar? pridružio se Klub ?Dubravka nova?, tako da ona sada broji ukupno devet klubova. Klubovi su prije sastanka supervizoru dostavili izvješća o radu, a za sastanak su pripremili sažeta trominutna izvješća. Nakon uvodnog pozdrava, predsjednik Koordinacije, Damir Vodopivec, pročitao je zaključke s prošle supervizije, a potom su klubovi podnijeli svoja izvješća. Nažalost, moramo konstatirati neodgovornost i propust dvaju klubova koordinacije, čiji predstavnici nisu bili prisutni, ali i ostalih članova klubova koordinacije, koji su u malom broju popratili supervizijski sastanak. S obzirom na kvalitetu održanog sastanka, možemo samo nagađati o razlozima njihovog nedolaska.
Nakon izvješća klubova, prim. dr. sc. Željko Marinić se osvrnuo na rad klubova. Zaključak je da klubovi i dalje, u svom radu, pokazuju pomake prema naprijed i da rastu (neki više, neki manje). Pohvaljeno je što se Koordinacija redovito, kontinuirano sastaje, što je aktivna prema van i što uključuje mlađe stručne osobe. Nakon osvrta na rad klubova, supervizor je izložio temu uspostavljanje ravnoteže u obiteljskim odnosima po uspostavi apstinencije.
U svom je izlaganju istaknuo da je tema vrlo zanimljiva, te se odmah osvrnuo na naslov, navodeći da alkoholizma ne bi ni bilo kad bi postojala obiteljska ravnoteža. Na temelju podataka o članstvu u klubovima, supervizor je zaključio da tema ima podlogu upravo u našem članstvu. Naime, 2/3 klubova radi s članovima obitelji, zbog čega je prisutnima prikazano kako se u apstinenciji ponaša alkoholičar, a kako njegova okolina. Kako bi ravnoteža u obiteljskim odnosima zaživjela, dobili smo i preporuke na što paziti i kako raditi u našim klubovima. Neke od preporuka bile su:
raditi korak po korak - nema brzih rezultata u apstinenciji
? još više raditi s članovima obitelji
? dati konkretna zaduženja članovima, u
klubovima i kod kuće
? analizirati napravljeno
? čvrsto se držati dogovora
? raditi na malim stvarima
? hvaliti kada treba pohvaliti
? ne dozvoliti pričanje o nekadašnjem ?pijenju?
? objektivno procijeniti situaciju i odnose
? članovi trebaju zajednički odlaziti na obiteljski
program
? sjećati se važnih datuma i uvijek održavati i raditi
? povjerenje treba biti sveprisutno i neupitno.
Ivana Pražetina
Od prošle supervizije, Koordinaciji ?Centar? pridružio se Klub ?Dubravka nova?, tako da ona sada broji ukupno devet klubova. Klubovi su prije sastanka supervizoru dostavili izvješća o radu, a za sastanak su pripremili sažeta trominutna izvješća. Nakon uvodnog pozdrava, predsjednik Koordinacije, Damir Vodopivec, pročitao je zaključke s prošle supervizije, a potom su klubovi podnijeli svoja izvješća. Nažalost, moramo konstatirati neodgovornost i propust dvaju klubova koordinacije, čiji predstavnici nisu bili prisutni, ali i ostalih članova klubova koordinacije, koji su u malom broju popratili supervizijski sastanak. S obzirom na kvalitetu održanog sastanka, možemo samo nagađati o razlozima njihovog nedolaska.
Nakon izvješća klubova, prim. dr. sc. Željko Marinić se osvrnuo na rad klubova. Zaključak je da klubovi i dalje, u svom radu, pokazuju pomake prema naprijed i da rastu (neki više, neki manje). Pohvaljeno je što se Koordinacija redovito, kontinuirano sastaje, što je aktivna prema van i što uključuje mlađe stručne osobe. Nakon osvrta na rad klubova, supervizor je izložio temu uspostavljanje ravnoteže u obiteljskim odnosima po uspostavi apstinencije.
U svom je izlaganju istaknuo da je tema vrlo zanimljiva, te se odmah osvrnuo na naslov, navodeći da alkoholizma ne bi ni bilo kad bi postojala obiteljska ravnoteža. Na temelju podataka o članstvu u klubovima, supervizor je zaključio da tema ima podlogu upravo u našem članstvu. Naime, 2/3 klubova radi s članovima obitelji, zbog čega je prisutnima prikazano kako se u apstinenciji ponaša alkoholičar, a kako njegova okolina. Kako bi ravnoteža u obiteljskim odnosima zaživjela, dobili smo i preporuke na što paziti i kako raditi u našim klubovima. Neke od preporuka bile su:
raditi korak po korak - nema brzih rezultata u apstinenciji
? još više raditi s članovima obitelji
? dati konkretna zaduženja članovima, u
klubovima i kod kuće
? analizirati napravljeno
? čvrsto se držati dogovora
? raditi na malim stvarima
? hvaliti kada treba pohvaliti
? ne dozvoliti pričanje o nekadašnjem ?pijenju?
? objektivno procijeniti situaciju i odnose
? članovi trebaju zajednički odlaziti na obiteljski
program
? sjećati se važnih datuma i uvijek održavati i raditi
? povjerenje treba biti sveprisutno i neupitno.
Ivana Pražetina
Zapisnik s 2. koordinacijskog sastanka klubova liječenih alkoholičara Istre
SUPERVIZIJSKI SASTANCI - IZ KLUBOVA LIJEČENIH ALKOHOLIČARA
Zapisnik s 2. koordinacijskog sastanka klubova liječenih alkoholičara Istre
Sastanak je održan 19. travnja 2004. godine u Domu zdravlja Rovinj, s početkom u 18 sati. Sastanak je otvorila koordinatorica okupljanja, dr. Paola Presečki-Grmuša, pozdravila sve nazočne i predložila sljedeći:
Dnevni red:
1. predstavljanje klubova i njihovog rada
2. povezivanje i koordinacija rada klubova u izlaganju prim. mr. sc. Vesna Golik-Gruber
3. diskusija
4. zaključci
Dnevni red je jednoglasno prihvaćen.
Ad.1.
Klub ?Poreč?: Terapijska zajednica pri Zdravom gradu Poreč radi s dva stručna djelatnika, dr. Ivanom Jovanović i dr. Nenadom Šešom. Sastanci se održavaju srijedom od 16,00 sati;
Klub ?Pazin?: Stručni djelatnik, soc. radnica Agneza Majić;
Klub ?Pula?: U zadnjih godinu dana ponovno registriran klub, djelatnik med. sestra Daniela Picok, predsjednik Paško;
Klub ?Poreč?: stručni djelatnik, soc. radnik Mirko Gortan, danas odsutan, predsjednik Jolango Poropat;
Klub ?Labin?: stručni djelatnik, defektolog, mr. sc. Ivan Babić, predsjednik Elvio Basanec;
Klub ?Umag?: stručni djelatnik, defektolog Vera Pavičić, predsjednica Štefa Slanaj;
Klub ?Rovinj?: stručni djelatnik, dr. Paola Presečki-Grmuša, predsjednik Andro Ilić;
OKLA pri Općoj bolnici Pula vodi psihijatar, alkoholog dr. Jurač Romano, danas odsutna sa sastanka, prisutna viša med. sestra Dnevne bolnice. U Dnevnoj bolnici mjesečno je novih deset pacijenata, liječenje traje 21 dan. Jednom mjesečno održava se obiteljska terapija, a jedanput tjedno socijalna radnica vodi socioterapijsku grupu.
Ad.2.
Prim. mr. sc. Golik-Gruber, predsjednica Hrvatskog saveza klubova liječenih alkoholičara, govori o mogućnostima povezivanja i koordiniranja rada klubova na županijskoj razini, kao i o načinu međusobnog potpomaganja i superviziranja. Dalje govori o standardima rada klubova, vezano uz broj članova, ističući da je 12 najveći broj članova u klubu, kako bi se očuvala kvaliteta rada, o potrebi dijeljenja sadašnjih klubova s većim brojem članova, potrebi za osnivanjem novih klubova te uključivanjem članova u liječenje u klub najbliži prema mjestu stanovanja kao matični, o funkciji oglednih klubova liječenih alkoholičara kao sponi između bolničkog tretmana i liječenja u matičnom klubu.
Ad.3.
Dr. Ivan Jovanović: 29 godina radi u klubu sam, te je orijentiran na sebe. Nedostaje mu timski pristup neophodan zbog multidimenzionalnosti alkoholizma, koji smatra da bi se moglo osigurati povezivanjem klubova s obzirom na različite profile stručnjaka u klubovima koji bi zajedno mogli činiti tim. Predlaže naziv Savez klubova Istre i susretanje jedanput mjesečno, svaki puta u drugom mjestu i s nekom određenom temom, radi približavanja i održavanja koncepcije liječenja te naglašava potrebu permanentne edukacije stručnih radnika.
Mr. sc. Ivan Babić govori o ustaljenom običaju posjećivanja klubova na godišnjim skupštinama. Smatra važnim više djelovanja u javnosti, vidi mogućnost zajedničkih djelovanja klubova kroz medije, govori o zapostavljenosti problema alkoholizma u odnosu na druge teme, govori o važnosti stručnog rada u klubovima. Izražava nezadovoljstvo vezano uz djelovanje Bolnice Pula, odnosno nedovoljnu aktivnost bolnice, nedovoljnu suradnju sa klubom.
Prim. mr. sc. Golik-Gruber odgovara: ?Nađimo način kako će klubovi surađivati s bolnicom Pula?, nadalje predlaže osnivanje mini-alkohološke škole u svakom gradu.
Andro Ilić otvara temu uklapanja pacijenata s multidimenzionalnim problemima u klubove.
Ad.4.
Svi nazočni se slažu i zaključuju:
-da je potrebno održavanje redovitih koordinacijskih sastanaka klubova s područja Županije Istarske,
-da se sastanci održavaju najmanje jednom mjesečno, svaki puta u drugom mjestu, odnosno u drugom klubu,
-da se na svakom sastanku radi na nekoj temi,
-da se sljedeći sastanak održi sredinom svibnja 2004. godine.
Sastanak je završio u 20,15 sati.
Zapisničar:
Vera Pavičić, prof. defektolog
Predsjednik koordinacije:
dr. med. Paola Presečki-Grmuša
Pretplati se na:
Komentari (Atom)